Vi kažete Ramazan, ja kažem Ramzan

Ramazan je arapska reč i izgovara se sa d, a ne z.

Ali poziv da se izbrišu svi tragovi saudijskog islama u ime „indijanstva“ je još jedna vrsta netolerancije.

30. juna, prvog dana Ramazana, moj fejsbuk zid se pretvorio u kolaž slika, grafika i statusnih poruka koje najavljuju početak muslimanskog svetog meseca. Poruku Ramadan Mubarak, napisanu kaligrafski na pozadini minareta, polumjeseca ili paketa hurmi, podijelilo je nekoliko mojih prijatelja koji pripadaju različitim vjerama i žive u različitim dijelovima svijeta, uključujući Indiju.

Čekaj, kako neko može da živi u Indiji, a da je Indijac, ikada izgovori Ramazan? To je bila poenta koju je pokrenula jedna Facebook prijateljica (ne prijateljica iz stvarnog života), kada je objavila, Aap sabhi ko Ramadan, Ramadan nahi — sirf saada, sachcha, hindustani „Ramzan Mubarak“! Na engleskom je mislila: Želim vam svima ne Ramazan, već samo jednostavan, pravi Indijac Ramzan Mubarak. Kasnije je čak sugerisala da su oni koji više vole d u odnosu na z sledbenici saudijskog islama, i da izbor Ramazana umesto Ramzana nije samo pravopisna preferencija već politička odluka favorizovanja Arapa u odnosu na Persijance!
Uprkos tome što je u svom postu na zidu jasno izrazila svoju odbojnost prema Ramazanu, mnogi ljudi su joj i dalje poželjeli Ramazan Mubarak u svojim komentarima.

Ramazan je arapska reč i izgovara se sa d, a ne z. Ali na perzijskom ili urdu, z zamenjuje d. Američki i britanski engleski koriste Ramazan, dok dnevni listovi na engleskom jeziku u Indiji koriste oba pravopisa. U Indiji većina ljudi kaže Ramzan kada govore urdu/hindi, ali mnogi sada više vole da koriste Ramazan barem kada govore na engleskom. To je trend koji je zabrinuo nekoliko levoliberalnih muslimana koji se plaše saudizacije ili arabizacije ili vehabizacije indijskih muslimana. Nije neuobičajeno videti takve muslimane kako izjavljuju svoju odanost INDIJSKOM ISLAMU (da, napisano velikim slovima) na svojoj biografiji na Tviteru. Takođe nije neuobičajeno videti sledbenike indijskog islama kako prekorevaju svoje sugrađane indijske muslimane što su rekli Alah hafiz umesto Khuda Hafiz, i što su prekinuli post u Ramazanu, a ne Ramzan.

Kada sledbenici indijskog islama prekorevaju indijske muslimane zbog odstupanja od svoje takozvane verzije vere, oni se ne razlikuju od hinduističkih fundamentalista koji zahtevaju da se indijska kultura prati u našoj umetnosti, i od moralne policije koja manipuliše ljubavnicima za javno iskazivanje naklonosti na Dan zaljubljenih. Ovi primeri mogu izgledati nepovezano, ali imaju jedinstvenu temu: netoleranciju prema svemu što se smatra da nije indijsko.

Ko odlučuje šta je indijsko? I da li bi neko mogao da definiše indijski islam? Naravno, indijski muslimani su raznoliki kao i sama Indija, pa zar ne bi trebalo postojati tamilski islam, bihari islam, kašmirski islam, itd? Možda postoji onoliko verzija islama koliko i varijanti birijanija kuvanih širom Indije? Neki sledbenici indijskog islama sugerišu da je sufijska grana religije, koja se pojavila u dalekoj Turskoj, ali je našla mnoge pristalice u
potkontinent, jedini je miroljubivi oblik islama. Oni koji ne slede ogranke sufija/barelvija nazivaju se arapskim, puritanskim, vehabijskim i svakako nisu sledbenici indijskog islama.

Koliko god da je indijskim sledbenicima islama nejasno u šta veruju, oni su apsolutno sigurni u ono u šta ne veruju. Sve što je arapsko, pa tako i njihovo zajebavanje Alaha Hafiza i Ramazana. Zgodno zaboravljaju da je islam prvi put došao u Indiju preko arapskih trgovaca koji su stigli na obale Kerale. To su bili miroljubivi momci, za razliku od pljačkaških vojski koje su došle iz centralne Azije i govorile persijski, omiljeni jezik sledbenika indijskog islama.

Ali to nije istorija zbog koje su sledbenici indijskog islama zabrinuti, već ih je pojačao trenutni arapsko-saudijski-vehabijski uticaj. Naravno, arapski svet je u nemiru, a krizama u Iraku, Siriji i Palestini nema kraja. Naravno, tu su ISIS, Al-Kaida i Hamas, svi arapski militanti sa oružjem koji, uzgred, ubijaju nesrećne arapske civile. Ali tu su i mirni Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Katar, Bahrein i Oman — zemlje koje primaju više stranaca nego svojih državljana, i imaju hramove i crkve zajedno sa džamijama. Zar to ne govori o arapskoj toleranciji? Što se tiče Saudijske Arabije, ona je netolerantna prema svim verama osim sunitskom islamu, ali kraljevstvo ugošćuje ljude više nacionalnosti. U toj zemlji ima više indijskih iseljenika nego drugde, a mnogi od njih nisu muslimani.

Dakle, nemojmo, u pokušaju da dokažemo svoj patriotizam i sekularizam, da pregazimo Arape i indijske muslimane koji više vole arapski nego persijski, ili koji ne posećuju sufijska svetilišta. Ako sledbenici indijskog islama misle da ih njihov antiarapski, pro-sufistički stav čini sekularnijim i patriotskim u očima Indijanaca nemuslimana, greše. Skoro svi moji prijatelji hinduisti su mi poželeli Ramazan Mubarak, i ne smeta im što preferiram Ramazan nad Ramzanom. U stvari, pošto ramazan koriste i zapadnjaci, mnogi mladi misle da je taj termin hladniji od Ramzana. Njihove preferencije nemaju nikakve veze sa arapskim u odnosu na persijski/urdu.

Na kraju, radi se o slobodi izbora da govorite, da napišete reč kako god želite. A u demokratskoj Indiji ne može biti mesta netrpeljivosti prema ostvarivanju takvih sloboda. Uzgred, kažem Khuda Hafiz i Ramadan Mubarak. Dakle, da li sam ja sledbenik indijskog ili saudijskog islama? Oslobodimo indijskog muslimana takvih nepotrebnih pitanja.

irena.akbar@expressindia.com