Zašto Vrhovni sud mora u potpunosti da poništi zakon o pobuni

Sve manje od toga stajaće na putu restitucije prava na slobodu govora.

U Vrhovnom sudu su trenutno četiri predstavke kojima se osporava ustavnost zakona (Ekspres foto/fajl)

Da li ljudi treba da imaju pravo da podstiču nasilje protiv vlasti? Ovo bi bilo neizbežno pitanje pred sudstvom dok ono odlučuje o sudbini zakona o pobuni (član 124A ZKP). U Vrhovnom sudu su trenutno četiri predstavke kojima se osporava ustavnost zakona; poslednje je podneo PUCL 16. jula. Ovo pitanje je, međutim, pogrešna izjava o problemu i bilo bi štetno za debatu.

Saslušanje u Upravnom odboru o prvoj peticiji koju su podnela dva novinara — Kišorečandra Vangkem i Kanhaja Lal Šukla — trebalo je da počne 12. jula, što je bilo predviđeno odloženo pošto je vlada tražila još dve nedelje da podnese odgovor uprkos tome što je dobila obaveštenje o 30. april. Odbijanje od izvršne vlasti ka priznanju sudstva da tumačenje pobune dato u Kedar Nath Singh (1962) zahteva preispitivanje je očigledno, pošto je zakon dozvoljavao uzastopnim vladama da suzbijaju političku neslaganje po volji. Tačka pažnje je ovaj sudski akt preispitivanja i njegove moguće posledice. Ako je pravni osporavanje efikasan, SB će proglasiti zakon neustavnim, ali ako sud pribegne alternativi i umesto toga pročita zakon na strožije i ograničenije tumačenje krivičnog dela, da li bi to rešilo krizu slobode govora koju zakon pobune trenutno pozira u Indiji? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, treba se vratiti na ranije pitanje o pravu na podsticanje nasilja protiv vlasti.

D Raja piše| Zašto zakon o pobuni mora da ode

Prvobitno definisan kao čin izazivanja nezadovoljstva, koji je uključivao osećanja neprijateljstva, mržnje, prezira i nelojalnosti prema vladi, Odeljak 124A je pročitan u Kedar Nathu. Sud je presudio da se optužba za pobunu ne može potvrditi osim ako čin nezadovoljstva ne dovede do sklonosti ka neredu kroz podsticanje na nasilje protiv vlade. Kritika na račun Kedara Nata je da je postavio dvosmislen test gde se govor meri na osnovu parametra njegove tendencije da dovede do javnog nereda, kroz podsticanje nasilja protiv vlade, bez pojašnjenja kako treba meriti tendenciju govora. Ograničavanje na kritiku postojećeg doktrinarnog testa značilo bi da dok upotreba subjektivne reči poput tendencije, sklone višestrukim tumačenjima, predstavlja problem, tumačenje dela pobune kao akta podsticanja nasilja protiv vlasti, није.

Podsticanje na nasilje protiv vlade ne može se zaštititi kao sloboda govora, može se samo podvrgnuti jasnom sudskom testu da bi se razgraničili drugi oblici izražavanja protiv vlade koji ne odgovaraju podsticanju na nasilje. Američki test slobode govora postavljen u predmetu Brandenburg protiv Ohaja (1969) koji poziva na kažnjavanje izražavanja samo tamo gde postoji podsticanje na neposrednu bezakonu akciju često se navodi kao krajnji standard za zaštitu govora i već je usvojen kao prag za podržavajući pravo na slobodno izražavanje od strane indijskog Vrhovnog suda u Indra Das (2011) i Shreya Singhal (2015). Podvrgavanje pobune Brandenburškom standardu bi, dakle, odgovorilo na probleme koji proizilaze iz testa iz 1962. godine.

Ono što izmiče ispitivanju u gornjoj liniji obrazloženja jeste činjenica da je shvatanje pobune kao podsticanja na nasilje protiv vlade bila ideja koju je uveo sud u Kedar Nathu. Da bi podržao ustavnost člana 124A, sud je morao da uspostavi vezu između izražavanja protiv vlade i njihovih reperkusija na javni red i bezbednost države. Čin izazivanja nezadovoljstva ponovo je protumačen kao unošenje sklonosti ka neredu kroz podsticanje nasilja protiv vlasti. Podsticanje na nasilje bio je zamišljeni čin, naknadna misao koja je povezivala osećanje nezadovoljstva sa posledicama javnog nereda.

Na osnovu ove apstraktne ideje, poziv na ukidanje krivičnog dela pobune postavlja se nasuprot praznine u zakonu koja bi omogućila da se podsticanje na nasilje protiv vlasti pokrije zaštićenim govorom. Shodno tome, zahtev da se poništi zakon koji kriminalizuje pobunu može se shvatiti kao zaštita prava na podsticanje nasilja protiv vlasti. Suprotstavljanje ovo dvoje slabi zahtev za ukidanjem zakona o pobuni. Ulazak u pitanje ustavnosti zakona o pobuni kroz ovu apstraktnu ideju o podsticanju nasilja protiv vlasti, stvara lažnu dihotomiju između slobode izražavanja i prava na otpor i oslabljuje stvarne osnove na kojima bi zakon trebalo da se ocenjuje. Pobuna nije predstavljala prekršaj protiv javnog reda ili bezbednosti države. Ona je namerno konstruisana da zadrži izazov ustavnosti.

Prihvatajući peticiju generala (retd) Vombatkerea 14. jula, glavni sudija Indije je pitao državnog tužioca koji predstavlja vladu da li je kolonijalni zakon i dalje neophodan nakon 75 godina nezavisnosti. Pošto zakon o pobuni daje izvršnoj vlasti ovlašćenje da progoni izraze protiv sebe u ime javnog reda i bezbednosti države, sud više ne može da postavlja pitanja, već će morati da pribegne merama. Pokušaji čitanja zakona ili uspostavljanja proceduralnih mehanizama za sprečavanje njegove arbitrarne primene neće oduzeti ovu moć progona. Ništa osim ukidanja dela pobune neće pomoći povratku ustavnog prava na slobodu govora.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 17. jula 2021. pod naslovom „Ukinuti zakon“. Pisac je docent na Univerzitetu Ambedkar u Delhiju i autor knjige Pobuna u liberalnim demokratijama (OUP).