Zašto aritmetika nije dovoljna za jedinstvo opozicije

Širenje društvenih osnova, rad od temelja je jedini način na koji opozicione stranke mogu stvoriti kontekst za poraz vladajućih snaga

Lideri opozicionih partija tokom sastanka u parlamentu u Nju Delhiju, sreda, 11. avgusta 2021. (PTI Photo)

Napisao Rupak Kumar

Parlamentarna opozicija je neophodna i neizbežna za demokratiju i upravljanje. Ironija sadašnjeg vremena je u raskidanju opozicije dok se svedoči da se društvene grupe udaljavaju od raznih opozicionih partija i pridružuju se vladajućoj. Opozicione stranke se bore da održe svoj procenat glasova i društvenu podršku. Na primer, podaci Lokniti-CSDS sugerišu da je BJP, kao vladajuća stranka, povećao svoj udeo glasova za OBC sa 34 procenta u 2014. na 44 procenta na izborima za Lok Sabha 2019, dok je udeo regionalnih i državnocentričnih partija u Glasovi OBC-a smanjeni su sa 43 odsto na 27 odsto u istom periodu. Kriza današnjih opozicionih partija leži u njihovoj nesposobnosti da se organizaciono i izborno prošire. Koaliciona i saveznička politika opozicije bila je i uvek je viđena kao brak iz interesa, politika prinude i nesveti savezi.

Savet opozicionim strankama da idu na jedinstvo ima određena ograničenja. Ova ograničenja su ekstrinzična i unutrašnja. Spoljašnji faktori imaju veze sa odnosom između opozicije i vladajuće ili vladine partije (da upotrebimo Lohijin izraz). Intrinzični faktori se odnose na odnos i programe koje različite opozicione stranke preduzimaju između dva nacionalna izbora. Za početak sa spoljnim faktorima, za nekoga kao što je Žan Blondel, opozicija je zavisan koncept jer je njen karakter vezan za karakter vlade. Opozicija reaguje, ispituje, ispituje vladu svakodnevno u parlamentu i njegovim odborima i van parlamenta, u medijima i među masama. Uloga opozicije je da osigura da bilo koja vlada održi ustavnu ogradu. Šta god da vlada usvoji kao političku meru i zakon, opozicija na to gleda sa suštinski kritičkog pogleda. Štaviše, u parlamentu opozicija ide dalje od pukog praćenja vlade i podiže, zahteva i apeluje za specifične potrebe svojih biračkih jedinica, amandmane i uveravanja koristeći Zero Hour, Sat pitanja, Predlog zakona o privatnom poslaniku, Posebno pominjanje, Zahtev za izglasavanje nepoverenja.

Unutrašnji faktori idu dalje od pukog tkanja opozicije ujedinjavanjem nekoliko partija da bi izborno zamenile vladajuću stranku. Potreba je da se rekonstruiše partijska organizacija, da se ide na mobilizaciju i da se mase upoznaju sa odgovarajućim partijskim programima, agendama i neuspesima vlasti; kao i da se usvoje mehanizmi za blagovremenu evaluaciju unutrašnje demokratije u partijama za proširenje. Kratko spajanje ovih organskih koraka samo da bi se zaobišla izborna kalkulacija vladajuće stranke retko funkcioniše. Danas opoziciju proganjaju nedostatak poverenja i odsustvo liderstva u strankama. Baza opozicionih partija se smanjuje. Podaci Lokniti-CSDS pokazuju da je podrška Gornjeg OBC-a za regionalne stranke smanjena sa 47 procenata na 29 procenata između 2014. i 2019. U istom periodu, podrška Donjeg OBC-a je smanjena za 11 procenata za regionalne stranke koje dolaze u samo 22 odsto na izborima za Lok Sabhu. Čak i za Kongres, udeo glasova među višim kastama pao je sa 26 procenata na 12 procenata između 2009. i 2019. Skoro polovina ne-Jatav Dalitsa odlučila je da glasa za BJP na opštim izborima 2019. godine.

Savremena kriza opozicije je pre svega kriza njene efektivnosti i zastupljenosti u ovim partijama. Opozicija se takmiči sa vladajućom strankom. Opozicione stranke pate od krize u kojoj su zaglavljene sa grupisanim oblicima reprezentativnosti ograničenim na neke specifične društvene grupe i nisu u stanju da prošire ovaj kišobran dalje od nekoliko identiteta. Reprezentativna tvrdnja je omogućila da se opozicija posle 1970-ih formira i proširi i konsoliduje, ali nesposobnost ove pojave da ostvari suštinsku zastupljenost u svim sekcijama SC, ST i OBC i neuspeh sadašnjih opozicionih partija (koje su u vlast do pre nekoliko godina) produbljivanju demokratske reprezentativnosti, doprinelo sužavanju opozicionog prostora posle 2014. Jednopartijska dominantna vlast dodatno pogoršava situaciju. Ideja predstavljanja od strane ljudi kao što je Lohia nije bila da se zamišlja neka vrsta klastera reprezentativnih partija koje se takmiče jedna protiv druge, već da se konsoliduju ne-elite, do sada na marginama političkog odlučivanja.

Opoziciono jedinstvo je istorijski delovalo u specifičnom društveno-političkom kontekstu kada je Kongres kao vladajuća partija prolazio kroz deficit poverenja, krizu liderstva, rascepkanost stranke i odustajanje izborne podrške od vladajuće partije. Jedinstvo opozicije bilo je efikasno u trenutku kada su se različite društvene grupe i zajednice otcepile od tadašnje vladajuće partije, Kongresa. Sve veća reprezentativnost oblikovala je opoziciono jedinstvo. Danas je ova situacija suprotna. Vidi se da se politički i društveno marginalizovani unutar OBC i SC kreću ka BJP. Verovatan razlog bi mogao biti neuspeh stranaka koje nisu iz BJP, koje nisu u Kongresu, da obezbede proporcionalnu i pravičnu zastupljenost i učešće u različitim društvenim šemama kao što je rezervacija.

Jedinstvo opozicije bez obzira na ideološka razmatranja funkcioniše u kontekstu kada postoji ekspanzija zastupljenosti i participativnog afirmisanja van parlamenta. Na primer, tokom ere dominacije Kongresa, uprkos različitim ideološkim i političkim programima, stranke kao što su Jana Sangh, Swatantra, socijalisti su se okupljale više puta, ali nisu uspele. Tek u eri sve većeg učešća i reprezentativnosti bila je moguća konsolidacija preko ideološkog spektra.

Opoziciono jedinstvo ima potencijal da uspe ako može da odvuče različite društvene grupe od vladajuće stranke. U ovom kontekstu, pitanja kao što su sprovođenje odgovarajuće rezerve i njeno širenje u privatnom sektoru, zastupljenost u pravosuđu i kastinski popis igraju ključnu ulogu. Ako bi mobilizacija zasnovana na ovim pitanjima mogla da zauzme širi prostor, opozicione stranke bi se mogle efikasno udružiti, simbolizujući širu zastupljenost. Postoji potencijal da stranke kao što su JDU i RJD zajedno sa drugima mogu formirati širi politički front za pritisak na vladu i mobilizaciju naroda. Trenutna debata o kastinskom cenzusu može postati jedno tako značajno pitanje ako krene putem mobilizacije partija kao što su SP, RJD, JDU, BSP, JMM, JDS, BJD, ASP, NCP, Kongres, DMK u raznim državama.

Ali Kongres je oprezan u vezi sa ovim. Koliko bi efikasne bile stranke koje nisu u Kongresu, a koje nisu iz BJP-a da bi izašle iz okvira grupe za pritisak i da bi zapravo izgradile moćan opozicioni blok?

Opozicija će svakako morati da zaobiđe pitanja hindutvanske hegemonije i nacionalizma i da se diferencira po pitanju upravljanja i političkog zakonodavstva. Štaviše, mobilizacija od strane opozicionih partija odvijaće se u scenariju gde postoji paralelna i kontra mobilizacija od strane vladajuće stranke. Opozicione stranke moraju da razmisle da li pitanja koja pokreću odjekuju na nivou percepcije ili može ići dalje od toga za kvalitativnu transformaciju u vezi sa kastinskim cenzusom, obezbeđivanjem odgovarajuće primene rezervisanosti, pitanja farmera, zahtevajući institucionalnu odgovornost i kontrolu nad vlada, tvrdnja o većoj ulozi opozicije u zakonodavnoj vlasti, preispitivanje pitanja izbornih reformi i finansiranja, transparentnost pravosuđa, stvaranje parlamenta koji nije samo sinonim za velikodušnost izvršne vlasti. Da li opozicija ima jezik kojim će sva ova pitanja predstaviti sa prepoznatljivošću?

Uspeh opozicionog jedinstva zasniva se na projekciji aritmetičkih proračuna. Treba imati na umu da na ovu taktiku ne utiče politika vladajuće stranke. Dakle, konkurencija između različitih partija je neizbežna u parlamentarnom sistemu. Postoji potreba za oživljavanjem i rekonstituisanjem partija u selima, blokovima i okruzima za razliku od diktiranja sa vrha. Opozicione stranke zahtevaju kontinuiranu višegodišnju kampanju i mobilizaciju za razliku od povremenih konferencija za štampu i uobičajenih skupova tokom izbora. Ne postoji prečica ili veštački stimulans koji bi mogao da izgradi efektivnu opoziciju. Da pozajmimo i parafraziramo Nehrua sa sednice Kongresa u Indoru 1957: da li je Kongres [Vladajuća partija] tražio od [naroda] da da podršku kandidatima rivalskih [opozicionih] partija na izborima? Za jedinstvo je potreban društveno-politički kontekst, koji za sada nema. Stranke u opoziciji treba da odbace svoje stečene identitete i prihvate novije, koje su šire i dublje u percepciji i praksi.

Pisac predaje političke nauke na koledžu Shaheed Bhagat Singh, Univerzitet u Delhiju