Koga je šuplja CAA zaista namenjena da zaštiti?

Om Prakaš Mišra piše: Ne pruža zaštitu izbeglicama, već je to pravni instrument za uskraćivanje azila i zaštite čak i onima kojima je namenjena ako danas ili sutra pređu u Indiju.

U nedostatku zakonodavstva specifičnog za izbeglice, prijem, prijem i tretman izbeglica u Indiji uslovljen je ad hoc politikom koju je usvojila vlada za rešavanje specifičnih okolnosti.

Predsedniku BJP-a J. P. Naddi pridružio se i ministar kabineta Unije, Hardep Sing Puri, u hvaljenju Zakona o državljanstvu (amandman) iz 2019. Povod je bila evakuacija nasukanih Indijanaca u Avganistanu u pozadini talibana koji je došao na vlast u Kabulu. Uz pomoć američkih snaga stacioniranih na aerodromu u Kabulu, vlada Indije je mogla uspešno evakuisati dobar broj svojih državljana. Ništa manje važna nije bila i evakuacija nekih avganistanskih državljana iz manjinskih zajednica hinduista i sika u toj zemlji. Nažalost, vidimo motivisanu propagandu da tvrdi kako njihova evakuacija potvrđuje opravdanje za CAA. Nema šanse da se ovim ljudima da indijsko državljanstvo prema CAA. Na kraju krajeva, odredbe Zakona su namenjene onima koji su u Indiji bili od pre decembra 2014. CAA nikada nije imala za cilj da pomogne tražiocima azila i zaštiti progonjene ljude. Štaviše, vlada nije bila u stanju da uobliči pravila za primenu veoma hvaljenog CAA uprkos tome što je prošlo 20 meseci. Takođe, u našem pravosuđu se apsolutno ćuti o ustavnosti ACV-a.

U nedostatku zakonodavstva specifičnog za izbeglice, prijem, prijem i tretman izbeglica u Indiji uslovljen je ad hoc politikom koju je usvojila vlada za rešavanje specifičnih okolnosti. Tako smo, među nekoliko zajednica, ugostili Tibetance, Tamilske izbeglice sa Šri Lanke, progonjene činske i avganistanske izbeglice i manjinske Čakme iz brdskih područja Čitagonga (CHT). Indija je dobila divljenje širom sveta zbog svoje jedinstvene podrške ogromnom broju ljudi koji su bežali od nasilja i progona iz tadašnjeg Istočnog Pakistana 1970-71. Odluku o izmenama i dopunama Zakona o državljanstvu iz 1955. nesuđeni ljudi su u početku smatrali dobronamernim. Trebalo je da bude pravi korak, u skladu sa širokim indijskim tradicijama i praksama, da se zauzme za progonjene ljude. Međutim, iz Vlade je jasno stavljeno do znanja da ne predlaže nikakve izmene koje su u skladu sa shvatanjem i tumačenjem pojma progon. Umesto toga, diskriminacijom ispunjeno i usko tumačenje progona našlo se u zakonodavnom aktu, što je direktno suprotno odredbama o jednakosti u indijskom ustavu.

Vlada je pokušala da odvrati kritike zbog diskriminatornog CAA-a tvrdeći da se radi o uključivanju. Progonjene manjinske zajednice — hindusi, budisti, hrišćani, siki, džaini i parzi — iz Bangladeša, Pakistana i Avganistana dobiće neophodnu zaštitu. Vlada je obrazložila da pošto u tri navedene zemlje dominiraju muslimani, ne bi bilo potrebno smatrati da su muslimani progonjeni u ovim zemljama. Ovakvo tumačenje progona nema paralele u civilizovanom svetu. Termin progon je u potpunoj harmoniji sa shvatanjem nediskriminacije. Definicija izbeglice u članu 1A (2) Konvencije Ujedinjenih nacija o statusu izbeglica iz 1951. uključuje ljude koji nisu u mogućnosti da iskoriste zaštitu države čiji su državljani i primorani su da beže van svojih zemalja. granicama zbog osnovanog straha od progona na osnovu njihove rase, vere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja. U stvari, princip zaštite izbeglica širom sveta zasniva se na nediskriminaciji i, stoga, svako rudimentarno razumevanje međunarodnog prava protivi se zakonu koji daje prioritet diskriminaciji među ljudima zasnovanoj na verskom ubeđenju u svojoj definiciji progona.

Vlada je takođe tvrdila da se ACV radi o dodeljivanju državljanstva. Ne namerava da oduzima državljanstvo indijskim državljanima. Međutim, bilo bi teško naći presedan za nacionalnu zakonodavnu meru koja pokušava da pruži utočište i zaštitu klasi ljudi retrospektivno. Politika za progonjene ljude iz stranih zemalja je uvek namenjena korisnicima kojima je potrebna zaštita. Prema ACV-u, niko nema pravo da dobije zaštitu osim ako se već nalazi u zemlji. Na primer, grupa Hindusa iz Bangladeša ili hrišćana iz Pakistana ili Sika iz Avganistana ne bi dobila nikakvu zaštitu od CAA ako stignu do Indije i traže njenu zaštitu. Uopšte se ne postavlja pitanje utočišta i zaštite progonjenih manjina, poput Rohinja iz Mjanmara ili Hazara iz Avganistana, ili tražilaca azila iz drugih zemalja na osnovu osnovanog straha od progona. Ukratko, zaštita progonjenih manjina čak ni iz bilo koje od tri navedene zemlje u ACV-u nije dozvoljena. Kao posledica toga, CAA ne pruža zaštitu izbeglicama, već je to pravni instrument za uskraćivanje azila i zaštite čak i korisnicima kojima je namenjena — šest imenovanih manjinskih zajednica iz tri navedene zemlje ako bi danas ili sutra prešle u Indiju .

To ne znači da nepostojanje zakonskog okvira uskraćuje zaštitu tražiocima azila. Oni mogu biti korisnici takve zaštite. Oni mogu dobiti azil i, pod uslovom da ispune određene uslove, država im može u dogledno vreme dodeliti državljanstvo. Vlada ima svu moć u tom pogledu u svojstvu izvršne vlasti suverene države. Ova vlast sa vladom, međutim, nije rođena iz CAA, već je bila njen prerogativ od inauguracije ustavne demokratije u Indiji. To je upravo ono što vlada može da uradi i korak u tom pravcu bi bio da se državljanima Avganistana izdaju vize za produženi boravak u zemlji — za sve one koji u zemlji žive poslednjih godina, kao i za nekoliko stotina hinduističkih i sikhskih manjinskih državljana koji su upravo stigli.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 20. septembra 2021. pod naslovom „Šuplji čin“.
Pisac je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Jadavpur; i portparol TMC-a