Kada život imitira umetnost: SAD, Kina i geopolitički rat

Knjiga govori o tome kako Kina i Amerika ulaze u rat 2034. godine, počevši od pomorske bitke u blizini Tajvana i sa Kinom koja deluje u prećutnom savezu sa Iranom i Rusijom.

Ono što je ovo učinilo još opasnijim jeste to što je u svakoj zemlji u braku sa industrijama koje vodi država - posebno vojnom industrijom - i pojavljuje se u vreme kada američka demokratija slabi.

Ako tražite zanimljivo štivo, preporučujem 2034 Džejmsa Stavridisa, penzionisanog admirala, i Eliota Akermana, bivšeg marinca. Knjiga govori o tome kako Kina i Amerika ulaze u rat 2034. godine, počevši od pomorske bitke u blizini Tajvana i sa Kinom koja deluje u prećutnom savezu sa Iranom i Rusijom.

Ne odajem sve da kažem da su Kina i SAD završile u nuklearnom obračunu i spalile nekoliko gradova jedni drugima, a rezultat je da neutralna Indija postaje dominantna svetska sila. (Hej, to je roman!)

Ono što je uznemirilo knjigu je to što sam, kada sam je spustio i uzeo dnevne novine, pročitao mnogo onoga što je predviđala za 13 godina od sada: Iran i Kina su upravo potpisali 25-godišnji sporazum o saradnji. Vladimir Putin je upravo okupio trupe na granici Ukrajine upozoravajući SAD da će svako ko preti Rusiji zažaliti zbog svojih dela. Dok flote kineskih borbenih aviona, naoružanih tehnologijom elektronskog ratovanja, sada redovno bruje Tajvanom, glavni kineski kreator spoljne politike upravo je izjavio da SAD nemaju kvalifikacije ... da razgovaraju sa Kinom sa pozicije snage.

Jao, to je život koji imitira umetnost malo previše blisko za udobnost. Зашто сада?

Odgovor se može naći, delimično, u delu Majkla Mandelbauma Uspon i pad mira na Zemlji. Prati kako smo od sveta definisanog Hladnim ratom između američke demokratije i sovjetskog komunizma — od 1945. do 1989. — došli do jedinstveno mirnog četvrt veka bez velikih sukoba moći, potpomognutog širenjem demokratije i globalne ekonomske međuzavisnosti — od 1989. do otprilike 2015. našoj sadašnjoj, mnogo opasnijoj eri u kojoj Kina, Iran i Rusija odbijaju pritiske demokratije nudeći svom narodu agresivni hiper-nacionalizam.

Ono što je ovo učinilo još opasnijim jeste to što je u svakoj zemlji u braku sa industrijama koje vodi država - posebno vojnom industrijom - i pojavljuje se u vreme kada američka demokratija slabi.

Naš iscrpljujući politički i kulturni građanski rat otežava sposobnost Amerikanaca da deluju unisono i da Vašington bude globalni stabilizator i graditelj institucija, kao što su Sjedinjene Države bile posle Drugog svetskog rata.

Naša glupa odluka da proširimo NATO u lice Rusije, očvrsnula je postkomunističku Rusiju u neprijatelja umesto u potencijalnog partnera. U međuvremenu, neuspeh američkih intervencija u Avganistanu i Iraku da proizvedu pluralizam i pristojnost kojima se nadao posle 11. septembra, zajedno sa ekonomskom krizom 2008. i trenutnom pandemijom, oslabio je i američko samopouzdanje i poverenje sveta u Ameriku.

Резултат? Upravo kada Kina, Rusija i Iran agresivnije nego ikada dovode u pitanje poredak posle Drugog svetskog rata, mnogi se pitaju da li SAD imaju energiju i saveznike za novu geopolitičku svađu.

Prilično sam siguran da možemo zadržati agresivniju, nacionalističku Rusiju i Iran po razumnoj ceni, ali Kina je drugo pitanje. Kina je sada pravi konkurent u vojnoj, tehnološkoj i ekonomskoj oblasti, osim u jednoj kritičnoj oblasti: projektovanju i proizvodnji najnaprednijih mikroprocesora i logičkih i memorijskih čipova koji su osnovni sloj za veštačku inteligenciju.

Međutim, samo nekoliko milja dalje od Kine nalazi se najveći i najsofisticiraniji proizvođač čipova na svetu: Taiwan Semiconductor Manufacturing Co. Ali, jednako važno, tri od pet kompanija koje proizvode supersofisticirane mašine za litografiju, alate i softver koji se koriste od strane TSMC-a i drugih koji zapravo prave mikročipove nalaze se u SAD. A, pre samo dve nedelje, SAD su naterale TSMC da obustavi nove porudžbine iz sedam kineskih superkompjuterskih centara za koje se sumnja da pomažu u razvoju oružja u zemlji.

South China Morning Post je citirao Francisa Laua, kompjuterskog naučnika sa Univerziteta u Hong Kongu, koji je rekao: Sankcije bi definitivno uticale na sposobnost Kine da zadrži svoju vodeću poziciju u superkompjuterstvu, jer svi njeni superkompjuteri koriste procesore kompanije Intel ili dizajnirane od strane AMD-a i IBM i proizveo TSMC.

Zato – danas – koliko god Kina želi Tajvan iz razloga ideologije, ona želi TSMC u džepu kineske vojne industrije iz razloga strategije. I koliko god su SAD posvećene očuvanju tajvanske demokratije, one su još više posvećene obezbeđivanju da TSMC ne padne u ruke Kine iz razloga strategije.

Jer, u svetu digitalizacije, onaj ko kontroliše najboljeg proizvođača čipova kontrolisaće... mnogo toga. САДА