Kada je Indija osporila Povelju UN

Indija je 1946. godine uspešno osporila klauzulu u dokumentu koja je dozvoljavala zemljama da sakriju kršenje ljudskih prava pod maskom nacionalnog suvereniteta.

Sa 18 miliona, Indija ima najveću dijasporu na svetu: UNIndijska dijaspora, jedna od „najživahnijih i najdinamičnijih“, najveća je na svetu, sa 18 miliona ljudi iz te zemlje koji žive van svoje domovine 2020. godine, saopštile su UN.

Autor: Miloon Kothari

Mi, narodi Ujedinjenih nacija, odlučili smo... da ponovo potvrdimo veru u osnovna ljudska prava, u dostojanstvo i vrednost ljudske ličnosti, u jednaka prava muškaraca i žena i velikih i malih nacija (Preambula Povelje UN)

Svrhe Ujedinjenih nacija su... da ostvare međunarodnu saradnju u rešavanju međunarodnih problema ekonomskog, socijalnog, kulturnog ili humanitarnog karaktera i u promovisanju i podsticanju poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve bez razlike u pogledu rase, pola , jezik ili religija (član 1(3))

Ništa sadržano u ovoj Povelji neće ovlastiti Ujedinjene nacije da intervenišu u stvarima koje su u suštini u domaćoj jurisdikciji bilo koje države ili će zahtevati od članica da takve stvari podnesu na rešavanje prema ovoj Povelji (član 2(7))

Godina je 1946. Južna Afrika je usvojila zakon, Zakon o azijskom zemljištu i zastupstvu Indijanaca (takođe poznat od strane onih koji mu se protive kao Zakon o getu) koji je legalizovao diskriminaciju sa kojom se Indijanci suočavaju u Južnoj Africi kroz ograničavanje njihovih prava na kupovina zemljišta. Džavaharlal Nehru je upravo postao potpredsednik privremene vlade Indije.

Uz konsultacije i po nalogu Mahatme Gandija, odlučio je da internacionalizuje pitanje rasističkog zakona u Južnoj Africi tako što će se obratiti Generalnoj skupštini UN (UNGA). U nizu događaja koji su se tada odigrali, uključujući nezaboravnu prvu sednicu Generalne skupštine UN (1946), Indija je uspela da ospori domaću jurisdikciju i klauzulu o suverenitetu Povelje UN (član 2(7)) prema kojoj bi Južna Afrika mogla da opravda svoj rasistički tretman Indijanaca koji žive u Južnoj Africi.

Kada obeležavamo, 2020. godine, 75. godišnjicu osnivačkog dokumenta Ujedinjenih nacija, Povelje UN, opravdano podsećamo na njene glavne prednosti uključujući poziv svim državama da pokažu univerzalno poštovanje i poštovanje ljudskih prava i poziv za pravdu i solidarnost tako da države moraju preduzeti zajedničke i odvojene akcije u pravcu poštovanja ljudskih prava.

U isto vreme, moramo da razmislimo o izuzetnom dostignuću Indije u suočavanju sa velikom slabosti Povelje UN – klauzulom koja je dozvoljavala zemljama da sakriju kršenja ljudskih prava pod plaštom nacionalnog suvereniteta.

U prvim godinama Ujedinjenih nacija, Mahatma Gandi i Džavaharlal Nehru zatražili su od Vidžaje Lakšmi Pandita da predvodi indijsku delegaciju na prvoj sednici Generalne skupštine UN, sa izričitim uputstvima da se pokrene pitanje rasnih praksi protiv indijske manjine u Južnoj Africi. Suočena sa žestokim protivljenjem savezničkih zemalja, Indija je uspela da ospori član 2(7)) Povelje UN tako što je donela rezoluciju koja je imala za cilj da osudi Južnu Afriku zbog njenog rasističkog tretmana prema Indijancima koji žive u Južnoj Africi.

Pre njenog odlaska iz Indije, Gandidži je zatražila da vidi Pandita i objasnila (kao što je navedeno u njenoj autobiografiji) važnost Indije da pokrene pitanje diskriminacije na Generalnoj skupštini UN. On je, štaviše, insistirao da se ponašanje indijske delegacije zasniva isključivo na shvatanju da je UN zamišljao kao mesto u kome se učvršćuju prijateljstva među narodima, gde se diskusija i debata održavaju na najvišem nivou, a istina i etika su smernice. Za Gandhija, ovih principa se trebalo pridržavati čak iu odnosima sa južnoafričkim delegacijama, posebno njihovim premijerom i vođom njihove delegacije, feldmaršalom Jan Smutsom.

U svom podnesku Panditu, Nehru ju je podsetio da smo mi naslednici visokih tradicija Mahatme Gandija i da je ta tradicija etička i moralna. Gandiji je pred nas stavio tehniku ​​delovanja jedinstvenu u svetu, koja kombinuje političku aktivnost, politički sukob i borbu za slobodu zasnovanu na određenim principima... Podsetio nas je na potpuno prihvatanje Povelje UN u Indiji čija je preambula bila gotovo naše lično obećanje svetu: promovisati društveni napredak i bolje standarde života u većoj slobodi.

Kao što je Pandit izjavila u svojoj autobiografiji osvrćući se na sednicu Generalne skupštine UN: Moj strašni protivnik u debati bio je pokojni feldmaršal Smuts, koji je izneo prigovor na domaću nadležnost prema članu 2(7) Povelje. Odgovarajući na ovo, delimično sam rekao: „Za nas ovo nije puka tvrdnja određenih prava i privilegija. Mi na to gledamo pre svega kao na izazov našem dostojanstvu i samopoštovanju... Ono što svetu nije potrebno više povelja, ne više komiteta koje treba definisati i sudova pravde za tumačenje, već spremnija primena principa Povelje od strane svih vlade.'

Oni koji su upoznati sa životom i radom Mahatme Gandija tokom njegovih godina u Južnoj Africi sećaće se Smatsa kao istog čoveka sa kojim je imao šaroliku istoriju. Međutim, poslednjih godina u Južnoj Africi, Gandidži je radio sa Smatsom na postizanju sporazuma u vezi sa dobrovoljnom registracijom, biračkim porezom, priznavanjem indijskih brakova i drugim stvarima. Ovaj sporazum je doveo do usvajanja Zakona o indijskoj pomoći 26. juna 1914. godine, kojim je ukinut birački porez od 3 funte, priznaju se brakovi sklopljeni u smislu tradicionalnih indijskih obreda i olakšava ulazak u Uniju žena Indijanaca koji su se već naselili na lokalnom nivou.

Donošenje rezolucije na GS UN nije bilo lako za Indiju. Postojalo je žestoko protivljenje Britanije, Sjedinjenih Država i Južne Afrike, nekoliko kasnovečernjih sesija, elokventni Smutsovi govori na koje je Pandit sjajno suprotstavio.

Nakon jedne takve razmene, Pandit je potražio Smatsa i rekao mu da su moja uputstva od Gandidžija pre nego što sam otišao od kuće bila da se rukujem sa tobom i tražim tvoj blagoslov za svoj cilj. Debata se nastavila mnogo dana, ali je konačna Panditova intervencija pobedila. Ona je izjavila da: ne tražim usluge za Indiju...nema ustupaka za indijsko stanovništvo Južne Afrike. Tražim presudu ove Skupštine o dokazanom kršenju Povelje, o pitanju koje je dovelo do akutnog spora između dve države članice; o pitanju koje nije ograničeno na Indiju ili Južnu Afriku, i konačno o pitanju čija odluka mora učiniti ili narušiti lojalnost i poverenje koje su nam obični ljudi sveta ukazali. Moj ako je apel na savest, savest sveta, što je ova Skupština.

Rezolucija je usvojena potrebnom dvotrećinskom većinom i navodi da tretman Indijaca u Uniji treba da bude u skladu sa međunarodnim sporazumima zaključenim između dve vlade i odredbama Povelje UN. Pandit je to tvrdio kao azijsku pobedu. Pandit je takođe odmah poslao poruku Mahatmi Gandiju o izvršenju misije koju joj je dodelio. Misija, naravno, nije bila samo suština rezolucije, pozivanje Južne Afrike na njenu rasističku politiku i legitimizaciju Generalne skupštine UN kao foruma za sve velike i male nacije, ona je imala i važnu ličnu dimenziju .

Pandit je, ubrzo nakon što je rezolucija usvojena, potražila Smatsa i pitala ga da li je u debatama rekla nešto što nije u skladu sa visokim standardima koje mi je Gandi nametnuo, izvinite... Nadam se da nisam rekao ništa od lične prirode da te povredi.

Pobeda koju je Indija ostvarila na Generalnoj skupštini 1946. godine otvorila je potpuno nove horizonte kroz koje zemlje više nisu mogle da se kriju iza granica svojih nacija i da nastave da krše ljudska prava bez suočavanja sa globalnim izazovom u Ujedinjenim nacijama. Rezolucija koju je Indija uspela da usvoji na Generalnoj skupštini UN 1946. godine, utrla je put za izradu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (UDHR) i kasnijih međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima, neopterećenih ograničenjima odredbe Povelje UN o nacionalnim pravima. Suverenost.

Neposredno pre njegovog odlaska iz Južne Afrike 1914, Gandidži je Smatsu poklonio par sandala koje je napravio dok je bio u zatvoru u Pitermaricburgu. Smats je Gandižiju vratio sandale povodom njegovog sedamdesetog rođendana uz poruku: Od tada nosim ove sandale mnoga leta, iako možda osećam da nisam dostojan da stanem u cipele tako velikog čoveka! . Međutim, malo je verovatno da je Smats nosio te sandale večer nakon što je Južna Afrika izgubila glasanje u Generalnoj skupštini UN i Indija je proglasila pobedu u osporavanju Povelje UN i trajnom stavljanju pitanja rasne diskriminacije na dnevni red UN.

Pisac je naučnik/aktivista za ljudska prava i bivši specijalni izvestilac Saveta UN za ljudska prava