Postigli smo mnogo od 1947. Ali ima mnogo toga da naučimo od naših suseda, posebno Kine

Ashok Gulati, Ritika Juneja pišu: Fokus indijske ekonomske politike mora biti na kvalitetnom obrazovanju, razvoju veština i reformama poljoprivrede

Indiji će biti potrebno mnogo decenija da uhvati korak sa američkim standardima. Ali ako ciljamo na kineske standarde tokom naredne decenije ili dve, Indija bi možda mogla bolje. (C R Sasikumar)

Kao Indijanci, osećamo se ponosnim na našu nezavisnost ne samo 15. avgusta, već svakog dana u godini. Posle vekova potčinjavanja, kada su Indijanci konačno udahnuli vazduh slobode 15. avgusta 1947, naši lideri su se obavezali da će oblikovati sudbinu zemlje. Postigli smo nekoliko prekretnica, od smanjenja siromaštva do poboljšanja pismenosti do povećanja očekivanog životnog veka do modernizacije ekonomije i opremanja nacije svemirom i digitalnim tehnologijama. Među najvažnijim tehnologijama bila je, možda, ona koja je omogućila Indiji da prehrani svoje stanovništvo — čudesno seme koje je pokrenulo Zelenu revoluciju. To seme promene je došlo spolja. Indijski naučnici su ih prilagodili klimatskim uslovima zemlje i danas je Indija najveći izvoznik pirinča na svetu. Zalihe žitarica u vladinim zalihama su prepune i premašuju 100 miliona tona.

Ali dok se osvrnemo na sopstveno putovanje i osećamo se ponosnim na svoja dostignuća, mudrost je i u tome da se osvrnemo oko sebe kako bismo procenili kako su se ponašale druge nacije, posebno one koje su počele sa sličnim osnovama ili čak lošijim uslovima od nas. Ako su neke zemlje prošle bolje od nas, ne trebamo oklevati da učimo od njih.

Za početak, pogledajmo naše neposredne susede koji su bili deo pre-nezavisne Indije, naime Pakistan i Bangladeš. Zadovoljstvo je videti da je nezavisna Indija prošla bolje od Pakistana ako se meri na osnovu prihoda po glavi stanovnika: indijski prihod po glavi stanovnika iznosio je 1.960 dolara (u sadašnjim uslovima PPP, bio je 6.460 dolara) u 2020., prema procenama MMF-a, dok je pakistanski prihod prihod po glavi stanovnika bio je samo 1.260 dolara (u smislu PPP 5.150 dolara). Ali Bangladeš, čiji je put kao nezavisna nacija započeo 1971. godine, imao je prihod po glavi stanovnika od 2.000 dolara (iako 5.310 dolara po PPP), neznatno veći od Indije, a svakako mnogo veći od Pakistana 2020. godine.

Ali pravo poređenje Indije trebalo bi da bude sa Kinom, s obzirom na veličinu stanovništva dve zemlje i činjenicu da su obe zemlje započele svoj put kasnih 1940-ih. Indija je usvojila socijalističku strategiju dok je Kina preuzela komunizam da ljudima obezbedi hranu, dobro zdravlje, obrazovanje i prosperitet. Ironično je primetiti da je Kina, tokom vrhunca svoje komunističke ere — Velikog skoka napred, 1958-61 — izgubila 30 miliona života zbog gladovanja. Indija je, nasuprot tome, uspela da izbegne takav užas uz podršku SAD kroz uvoz žitarica od PL 480.

Kina, koja je imala loš učinak na ekonomskom frontu od 1949. do 1977. godine, počela je da menja put ka više tržišno orijentisanim politikama, počevši od poljoprivrede. Ekonomske reforme koje su uključivale sistem odgovornosti domaćinstava i oslobađanje poljoprivrednih tržišta dovele su do prosečnog godišnjeg rasta poljoprivrednog BDP-a od 7,1 odsto tokom 1978-1984. Realni prihodi farmera porasli su za skoro 14 odsto godišnje tokom ovog perioda. Ovo je dalo ne samo politički legitimitet za sprovođenje reformi u nepoljoprivrednom sektoru, već je stvorilo i ogromnu potražnju za proizvedenim proizvodima, pokrenuvši proizvodnu revoluciju u kineskim gradskim i seoskim preduzećima. Остало је историја.

Do 2020. godine, ukupan BDP Kine iznosio je 14,7 biliona dolara (24,1 triliona dolara u trenutnim PPP uslovima), u konkurenciji sa SAD sa 20,9 biliona dolara. Indija, međutim, znatno zaostaje sa svojim ukupnim BDP-om od 2,7 biliona dolara (8,9 biliona dolara po PPP). Kvalitet života, međutim, zavisi od prihoda po glavi stanovnika u smislu PPP, sa SAD na 63.420 dolara, Kini na 17.190 dolara i Indiji na 6.460 dolara. Nije ni čudo što se to čak odražava i na uspon Kine kao sportske nacije. Na nedavno završenim Olimpijskim igrama u Tokiju, Kina je osvojila drugi najveći broj medalja — 88 (38 zlatnih) posle 113 medalja SAD (39 zlatnih). Indija je bila na 48. poziciji sa ukupno 7 medalja (1 zlatnu).

Slab učinak Indije u poređenju sa Kinom izaziva sumnju u njenu pogrešnu demokratsku strukturu koja ekonomske reforme i sprovođenje promena politike čini izazovnijim, za razliku od Kine. Smatramo da Indija tek treba da raste kao zrela demokratija, u kojoj se poštuju razlike u mišljenjima među različitim političkim partijama. Ali moramo brzo da se krećemo. U suprotnom, bićemo ostavljeni daleko iza Kine, a bez ekonomskog prosperiteta, čak i odbrana naših granica i suvereniteta mogla bi se pokazati teškom.

Indiji će biti potrebno mnogo decenija da uhvati korak sa američkim standardima. Ali ako ciljamo na kineske standarde tokom naredne decenije ili dve, Indija bi možda mogla bolje. Zapamtite, kineske reforme su počele sa poljoprivredom, a Indija je do danas izbegavala reforme poljoprivrede. Čak i da bi proizvodnja rasla na održivoj osnovi, moramo povećati kupovnu moć ljudi u ruralnim područjima. Ovo se mora učiniti podizanjem njihove produktivnosti, a ne distribucijom besplatnih. To zahteva ulaganja u obrazovanje, veštine, zdravstvenu i fizičku infrastrukturu, pored mnogo većeg istraživanja i razvoja u poljoprivredi, kako od strane vlade tako i od privatnog sektora. Ovo zahteva drugačiju institucionalnu postavku od one koju trenutno imamo. Oslobađanje poljoprivrednih tržišta deo je reformskog paketa koji je Kina sledila. To je prva lekcija.

Druga lekcija je pomalo kontroverzna: Kina je usvojila normu jednog deteta od 1979-2015. Kao rezultat toga, njegov prihod po glavi stanovnika rastao je mnogo brže. Pokušaji Indije da kontroliše svoje stanovništvo uspeli su samo delimično i veoma sporo. Loše obrazovanje, posebno devojčica, je srž ovog neuspeha. Prinudno sprovođenje mera kontrole stanovništva moglo bi politički bumerang. Predlog zakona o kontroli stanovništva koji je izradila Zakonska komisija UP izazvao je mnogo kontroverzi. Ali imajući u vidu da je prosečna veličina porodice UP-a šest – najveća u zemlji (popis iz 2011.) – u poređenju sa samo tri u Kini, povećanje prihoda domaćinstva je veliki izazov. Smatramo da fokus ekonomske politike mora biti na kvalitetnom obrazovanju, razvoju veština i reformi poljoprivrede. Može li Indija to da uradi? Само ће време показати.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 16. avgusta 2021. pod naslovom „Učenje iz Kine“. Gulati je profesor na Katedri Infosys, a Juneja je konsultant u ICRIER-u