Potrebno nam je novo demokratsko upravljačko telo koje će se baviti haosom koji izazivaju kratkovidne nacionalne vlade
- Категорија: Kolumne
Došlo je vreme da se okupi oko nove ideje za svet — demokratske globalne vlade koja neće biti talac rata i uskog nacionalnog suvereniteta.
Obećavam se da ću biti predsednik koji ne teži da deli, već da ujedini; ko ne vidi crvene države i plave države, vidi samo Sjedinjene Američke Države. Tako je govorio Džo Bajden ubrzo nakon što je pobedio Donalda Trampa i postao 46. predsednik SAD. Neka uspe u svojoj teškoj misiji.
SAD nisu jedinstvene po tome što su ozbiljno polarizovane. Korozivne društvene i političke podele su takođe očigledne u Indiji, Pakistanu, Francuskoj, Turskoj, Brazilu, Etiopiji — zaista, u svakoj zemlji u manjoj ili većoj meri. Protuotrov polarizaciji je reforma vlasti i državnih institucija na način da one rade za sve građane bez diskriminacije i nepravde. Društva se izleče kada upravljanje postane pravedno i saosećajno.
Veće pitanje koje 21. vek postavlja sve hitnije je: Kako će naš podeljeni svet biti ujedinjen i izlečen? Još od kraja Hladnog rata pre tri decenije svet nije bio tako polomljen i opkoljen neizvesnošću kao danas. Zaista, postoji strah od izbijanja novog hladnog rata ako odnosi SAD i Kine postanu ledeniji. Intenziviranje rivalstva između najveće i druge po veličini svetske ekonomije nije jedini razlog za zabrinutost. Vojske najbrojnijih i drugih najmnogoljudnijih nacija sveta — Kine i Indije — bile su angažovane u napetom sukobu poslednjih sedam meseci. U blizini su vojske dve druge nuklearno naoružane zemlje — Indije i Pakistana — ostale u beskrajnoj konfrontaciji. Na drugim mestima, Zapadna Azija je videla četiri spolja podstaknuta građanska rata u Siriji, Iraku, Libiji i Jemenu. Vrući rat drugačije vrste vode pohlepni i bezobzirni vladari u Brazilu, koji su bukvalno zapalili delove Amazonske šume, najvećeg svetskog ponora za atmosferski ugljen-dioksid. Postoji i kriza koja se nazire oko nuklearnog razoružanja. Vreme ističe za produženje jedinog preostalog pakta o kontroli nuklearnog naoružanja između SAD i Rusije — Novog sporazuma o smanjenju strateškog naoružanja — koji ističe 5. februara 2021. godine.
Ovoj listi moramo dodati mnoge druge hitne izazove — obezbeđivanje pristupačne dostupnosti vakcine protiv COVID-a celoj globalnoj populaciji; čineći svetsku ekonomiju inkluzivnom, pravičnom i održivom, sa potpunim iskorenjivanjem siromaštva kao glavnim ciljem; postizanje vremenski ograničene klimatske akcije za zaštitu planete; i zaustavljanje militarizacije okeana, svemira i drugih globalnih dobara. Ako to uradimo, neizbežno se suočavamo sa dva pitanja. Da li imamo lidere sa globalnom vizijom, a ne samo vizijom ograničenom na to da svoje sopstvene nacije učine velikim? Da li nacionalne vlade pokazuju adekvatnu posvećenost međunarodnoj saradnji, koja je toliko neophodna za rešavanje problema koji su zajednički mnogim ili svim nacijama? Odgovori su očigledni i duboko uznemirujući.
Bez efikasne globalne uprave, svet se suočava sa stvarnom opasnošću da krene ka većem neredu, podelama, pa čak i ratovima. Evo nekoliko radikalnih ideja za otklanjanje te opasnosti.
Prvo, ako je nediskriminatorno upravljanje i upravljanje koje promoviše pravdu lek za zarastanje pukotina unutar nacija, isto je neophodno i za stvaranje ujedinjenijeg, sigurnijeg i boljeg sveta. Stoga se koncept uspostavljanja demokratske svetske vlade mora dovesti u centar globalnog diskursa i delovanja.
Drugo, nacije i nacionalne države će, naravno, nastaviti. Ali paradigma isključivog i najvećeg nacionalnog suvereniteta postala je najveća prepreka ljudskom jedinstvu i bratstvu. Kada se nacionalni suverenitet poziva da ugrozi mir, blagostanje i razvoj istorijski međusobno povezanih društava i regiona, on postaje pretnja čovečanstvu. Stoga, u doba globalizacije, moramo prihvatiti vrline zajedničkog suvereniteta, u kojem povezanost (fizička, digitalna, kulturna i međuljudska) ima prioritet nad fetišom teritorijalnosti. Ovo će takođe omogućiti svetu da stvori pouzdane nove strukture za kolektivnu globalnu i regionalnu bezbednost.
Treće, militarizacija međunarodnih sporova mora biti kriminalizovana prema novim zakonima globalne uprave. Pre nego što cinici to odbace kao nepraktično, trebalo bi da razmotre sledeće: zar nacionalne države nisu zabranile i kriminalizovale nasilje zajednica i pojedinaca u njihovoj jurisdikciji? Ako jeste, zar čovečanstvo ne može da se podigne na sledeći nivo suživota zasnovanog na zakonu i poverenju? Да, може.
Četvrto, prirodna posledica gore navedenog je da svetska zajednica mora da primora sve nacije, posebno velike i moćne, da ne samo unište sve svoje oružje za masovno uništenje, već i da naglo smanje svoje vojne troškove.
Peto, Ujedinjene nacije su postale nesposobne da izvrše svoj mandat zbog svojih dobro poznatih strukturalnih nedostataka. Mora se reformisati i ojačati da bi postepeno evoluirao u buduće telo svetske vlade. Kao ključni element reformi UN-a, stalno članstvo u njenom savetu bezbednosti mora biti ukinuto jer je protivno načelu jednakosti svih nacija. Štaviše, nacije koje vode ofanzivne ratove ili nisu uspele da reše sporove sa svojim susedima treba da budu diskvalifikovane/suspendovane iz članstva u Savetu bezbednosti UN.
Šesto, postoji jak razlog da se upravljanje učini široko zasnovanim i participativnijim. U našem sve više međusobno povezanom i međuzavisnom svetu, tehnologija i mobilnost omogućile su umetnicima, kulturnim radnicima, prosvetnim radnicima, medijskim ljudima, piscima, naučnicima, inovatorima, preduzetnicima, profesionalcima, ekolozima, mladim ljudima, ženama i drugim ranije obespravljenim zajednicama , mirovnim aktivistima i duhovnim tragaocima da imaju smislene razgovore i saradnju prevazilazeći nacionalne barijere. Oni stvaraju sve širi rezervoar zajedničkog znanja i mudrosti koji je u stanju da odgovori na najsloženije izazove pred svetom. Stoga je neophodno njihovo osnaženo učešće i okončanje monopola profesionalnih političara u globalnom upravljanju.
Konačno, uzaludno je očekivati da većina nacionalnih vlada i političkih institucija prigrli ili ideju ili imperative globalnog upravljanja. To je zato što su postali zarobljenici sekcijskih interesa i zastarjelih obrazaca mišljenja i djelovanja. U ljudskoj istoriji, samo ljudi su bili krajnji kreatori promena. Istorija dobija novi zaokret kad god mnoštvo krene u akciju inspirisano novim snovima i uznemireno svešću da su stara verovanja i sistemi prepreka ispunjenju njihovih vitalnih potreba i težnji.
Dakle, došlo je vreme da se ljudi svih nacija, rasa i religija okupe oko Nove ideje sveta. Ideja je da je našoj globalizovanoj ljudskoj porodici potrebno novo demokratsko upravljačko telo koje bi se bavilo haosom i nevoljama koje izazivaju kratkovidne, egocentrične i neodgovorne nacionalne vlade. Dovođenje takvog tela u postojanje neće biti lako. Ali koji je transformativni ljudski poduhvat ikada lako uspeo?
Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju 23. novembra 2020. pod naslovom „Svet za pobedu“. Pisac je bio pomoćnik bivšeg premijera Atala Biharija Vajpayeeja