Vreme je da se poništi pristrasnost RTE-a prema privatnim nemanjinskim institucijama

Ne samo da je RTE bez ikakve objašnjive osnove nerazumno pravio razliku između manjinskih i nemanjinskih škola, već ne postoji ni racionalna veza između cilja univerzalnog obrazovanja koji želi da postigne i isključivanja manjinskih škola iz njegove nadležnosti.

Pravo na obrazovanje je prvobitno pomenuto u članu 45 kao deo principa Direktive. Ukazano je da bi država trebalo da obezbedi besplatno i obavezno obrazovanje deci do 14 godina u roku od jedne decenije.

Većina osnovnih prava se sprovodi protiv države, a ne protiv privatnih lica. Ovo je poznato kao vertikalna primena osnovnih prava. Određena prava su, međutim, i horizontalno izvršiva, odnosno mogu se sprovesti protiv pojedinaca. Zakon o pravu na besplatno i obavezno obrazovanje ili RTE spada u drugu kategoriju.

Pravo na obrazovanje je prvobitno pomenuto u članu 45 kao deo principa Direktive. Ukazano je da bi država trebalo da obezbedi besplatno i obavezno obrazovanje deci do 14 godina u roku od jedne decenije. Vrhovni sud je 1992. godine odlučio u predmetu Mohini Jain protiv države Karnataka da je pravo na obrazovanje deo prava na život priznatog u članu 21.

Sledeće godine, sud u predmetu Unnikrishnan JP protiv države Andhra Pradesh smatrao je da je država dužna da obezbedi obrazovanje deci do 14 godina u okviru svojih ekonomskih mogućnosti. Sud je priznao da takav zadatak ne može da ispuni sama država i smatra da bi privatne obrazovne institucije, uključujući i manjinske institucije, morale da igraju ulogu pored državnih škola. Pravo na obrazovanje je konačno dobilo status osnovnog prava 86. ustavnim amandmanom 2002. godine dodavanjem člana 21A u Ustav.

Značajne presude kao što su Fondacija TMA Pai i P A Inamdar postavile su temelje za ustavno pravo na obrazovanje. Sud je u Inamdaru smatrao da u privatnim institucijama neće biti rezerve i da se manjinske i nemanjinske institucije neće tretirati drugačije.

Ali 2005. godine, Ustav je izmenjen 93. amandmanom kako bi se uključila klauzula (5) člana 15 koja se bavila osnovnim pravom protiv diskriminacije. Ironično, ova nova odredba je dovela do teške diskriminacije klase privatnih građana. Ta klauzula je dozvolila državi da obezbedi napredovanje zaostalih razreda tako što će obezbediti njihov prijem u ustanove, uključujući i privatne ustanove. Klauzula je, međutim, isključila i manjinske obrazovne institucije sa pomoć i bez pomoći, čime je poništena presuda Vrhovnog suda u Inamdaru.

Kada je Zakon o RTE naknadno usvojen 2009. godine, on nije direktno pravio diskriminaciju između studenata koji studiraju u manjinskim i nemanjinskim institucijama. Njena odredba o 25 odsto rezervisanja u privatnim institucijama je, međutim, osporena u predmetu Society for Unaided Private Schools of Rajasthan protiv Unije Indije, gde je sud potvrdio validnost zakona kojim se iz njegove nadležnosti izuzimaju samo manjinske škole bez pomoći. Kao odgovor na presudu, Zakon o RTE je izmenjen 2012. godine i navodi da njegove odredbe podležu članovima 29. i 30. koji štite administrativna prava manjinskih obrazovnih institucija. Ovo je bilo potpuno drugačije od načina na koji je sud to pitanje zamislio u svojim ranijim presudama.

Ova arbitrarnost Zakona je nekoliko puta osporavana tako što je sud priznao u Pramati Educational Trust-u da su škole koje ne podržavaju manjine i škole bez pomoći bile vezane zakonom, ali su i škole za pomoć i škole za manjine izuzete. Imajući u vidu stroge zakonske zahteve, ova presuda je dovela do apsurdne situacije u kojoj je teret privatnih škola bez pomoći bio mnogo veći od tereta državnih škola, dok su čak i škole za manjine koje imaju pomoć bile izuzete. Treba napomenuti da ustavna odredba koja omogućava Zakon o RTE, odnosno član 21, ne pravi nikakvu diskriminaciju između manjinskih i nemanjinskih institucija.

Gore navedene odredbe RTE-a učinile su ga kršenjem člana 14, a takođe i ekonomski neodrživim za mnoge privatne škole. Iako država ima moć da nametne razumna ograničenja osnovnom pravu na obavljanje bilo koje vrste zanimanja, ona nema moć da donese zakon koji krši ustavom zagarantovano načelo jednakosti u članu 14. Ne samo da je RTE neopravdano pravio razliku između manjinskim i nemanjinskim školama bez ikakvog objašnjivog osnova, takođe ne postoji racionalna veza između cilja univerzalnog obrazovanja koji se želi postići ovim aktom i koraka isključivanja manjinskih škola iz njegove nadležnosti.

Štaviše, dok se bave korisnim zakonima kao što je RTE, sudovi su generalno skloni da obezbede maksimalan domet. S obzirom na doktrinu harmonične konstrukcije osnovnih prava, nejasno je zašto je sud dao potpuni imunitet manjinskim institucijama kada nekoliko odredbi RTE-a ne bi smetalo njihovim administrativnim pravima.

U 2016. godini, A Muhamed Mustaque, sudija Višeg suda Kerale, odlučio je u predmetu Sobha George protiv države Kerala da će Odeljak 16 RTE, koji zabranjuje nenapredovanje do završetka osnovnog obrazovanja, biti primenljiv i na škole manjina. Ispitanik je tvrdio da su oni bili manjinska škola bez pomoći i da su bili obuhvaćeni presudom Pramati, što ih čini imunim na odredbe RTE. Sudija Mustaque je, međutim, objasnio da iako funkcionisanje manjinskih institucija nije predmet RTE-a, one podležu osnovnim pravima sadržanim u Ustavu. On je naveo da sudovi moraju ispitati da li su odredbe kao što je član 16 RTE zakonska prava ili osnovna prava izražena u statutarnom obliku. Ako je ovo drugo, onda Pramati neće biti u potpunosti dostupan manjinskim institucijama.

RTE ima odredbe kao što su prevencija fizičke/mentalne okrutnosti prema učenicima, kao i provere kvaliteta pedagoških i nastavničkih standarda kojih se deci koja studiraju u manjinskim ustanovama ne bi trebalo lišiti i u toj meri diskriminisati.

RTE kao zakon može biti dobronameran, ali došlo je vreme da se preispita diskriminatorna priroda RTE-a prema privatnim nemanjinskim institucijama i da se u toj meri poništi šteta naneta 93. amandmanom i kasnijim presudama Saveta. Za početak, Vrhovni sud bi trebalo da se inspiriše mudrom odlukom Visokog suda Kerale i da poništi sopstvenu presudu izrečenu u Pramati obrazovnom društvu.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 3. aprila 2021. pod naslovom „Nerazumna ograničenja“. Pisac je advokat Vrhovnog suda.