Tako je, krivite hindi

Svaki jezik, kultura ima svoju istoriju ugnjetavanja. Ali isto tako u beskonačnom pluralizmu jezika se rešavaju tenzije identiteta, politike.

Hindi, Hindi jezik, Hindi Indija, Hindi književnost, Hindi jezik scenario, Hindi pisci, Hindi pisci Indija, Indijski hindi pisci, Hindi književnost Indija, Indijski ekspresDanas je hindi postao omiljena vreća za udaranje. (Ilustracija: Suvajit Dey)

Nekada davno (pre otprilike četiri decenije), bilo je urađeno da se za sve nevolje nacije okrivi feminizam — od zalutale dece do raspada zajedničkih porodica, porasta kriminala, pornografije i prostitucije. Danas je hindi postao omiljena vreća za udaranje. Na udaru je zbog nametanja svog suprematističkog režima nad svim drugim indijskim jezicima, zbog porasta kasteizma, rasizma, zbog uvođenja niza uvredljivih reči u učtiv diskurs, kroz bolivudske filmove i serije na Netfliksu. Što je još gore, sve više, svi hindski valahi se sve više stigmatiziraju kao pristalice totalitarizma čije ideje brzo prožimaju društvene medije, izdavaštvo i vladinu mašineriju.

Kao hindskom piscu druge generacije iz tadašnjeg Utar Pradeša, a sada Utarakhanda, čin pisanja za mene uključuje tri suštinska područja: Svet, moje sopstvo i jezik. U prvom neosporno dominira engleski i nikada neće biti baš moj kao moj maternji jezik, u drugom istražujem i procenjujem kroz svoje spise, a treći nije samo alatka pisca već i telo onoga što pišem. Ne mogu ga tek tako odložiti, kao što bi slikar svoje četke ili stolar svoje alate.

Ako idemo prema neospornim podacima dekadnog popisa stanovništva, hindi je maternji jezik za većinu u desetak najnaseljenijih država i medij za subvencionisano obrazovanje od strane vlada u njima. Istina je da se hindi govori različitim akcentima i da je prošaran desetinama lokalnih dijalekata. Ali takođe je tačno da standardizovani hindi koji se koristi u školskim tekstovima, u vladinoj korespondenciji i prevodima nisu kreirali kreativni pisci ili javnost koja govori hindi. Napravila su ga (pozajmivši pismo Nagari sa sanskrita) od strane četiri sveštenika (Bhakha Munshis) na koledžu Fort Vilijam u Kalkuti oko 1805. godine, po naređenju Britanaca. To je nastavilo da stvori ogromnu habermasovsku javnu sferu — školski sistem kojim upravlja vlada, izdavače, domaće političare i društvene reformatore. Od Gandija do Dajananda Sarasvatija do da, čak je i raja Ram Mohun Roj utrčao i iskoristio to da svoje revolucionarne ideje verbalno prenesu uglavnom nepismenim masama.

Postoji i druga strana slike. Oko 1930-ih, moja majka je bila u Šantiniketanu i napisala je priču, svoju prvu i poslednju na Bangla, koju je govorila kao domorodac. Kada ga je odnela Gurudevu Tagoreu za mišljenje, on se osmehnuo i rekao joj da nikada ne zaboravi da mora da piše na svom maternjem jeziku. I to je ovaj jezik koji se stalno menja i veoma savitljiv koji koriste svi naši velikani iz Premchanda, Phanishwar Nath Renu, Manohar Shyam Joshi, Nirmal Verma, Krishna Sobti i mladi Alka Saraogi. Dolazi obilno pomešan sa dijalektima, drugim narodnim govorima i da, čak i engleskim (pročitajte Gyarahveen A ke Ladke mladog Gaurava Solankija). Uredničko pisanje novinara kao što su Rajendra Mathur, Prabhash Joshi, SP Sing, Udayan Sharma i mnogi drugi u poslednjih pet decenija imalo je ogromnu korist od ovog jezičkog fonda i stvorilo hindi koji je učinio da novine na hindi i digitalni mediji prikupe najveći deo čitalaca .

Dozvolite mi da ovde sa oklijevanjem priznam uočenu apsurdnost nečijeg stava ko piše i na engleskom i na hindiju protiv hegemonističkog pritiska na hindi u sadašnjoj dispenzaciji, ali takođe odlučno brani hindi i zahteva pravedne dažbine koje su izdavačke i medijske kuće uglavnom poricale. Poput deteta koje pita da li može da ima slatkiš sa jednim već stavljenim u usta, na javnim skupovima mi se postavlja lukavo pitanje: da li je pošteno od vas da nastavite da opisujete engleski kao deo kolonijalnog prtljaga na potkontinentu i stoga , nesposoban da izrazi celu istinu kakvu doživljavaju oni koji ne govore engleski? Gledajući kako je bio jako politizovan i kako ga koristi desnica, zašto sada ne možete da priznate da je hindi danas manje jezik, a više oruđe za guranje programa šafrana?

Tokom 1950-ih, moj otac-peripatetik me je poslao u različite škole srednjeg sarkarija na hindskom jeziku (Lucknow, Shajahanpur, Almora, Mukteshwar i Nainital), koji je često bio premeštan na polugodištu, ostavljajući nas tako da se nosimo sa loše pokvarenim školskim tekstovima . Čak i tako, nikada nisam shvatio da je moje školovanje bilo na bilo koji način privremeno ili eksperimentalno u poređenju sa onima koji su studirali u lokalnim privatnim školama sa srednjim engleskim jezikom, gde su moja mnogo mlađa braća i sestre poslani negde u drugoj polovini 60-ih. Jednostavno sam oživeo u okruženju škole koja govori hindi gde god sam išao. Moji prijatelji su bili različitog porekla i uključivali su sina lokalnog Dhabewallaha, unuku advokata za krivična dela i takođe jednookog Mohana, čija je porodica pobegla iz Lahorea i u sukobu ga je zalutala kuglica zaslepila na jedno oko. U Nainitalu, gde sam proveo najduže vreme u školi, bila je to još jedna mešavina dece iz svih brdskih okruga UP.

Nedavna čitanja o tome kako je hindu sakrio stvarnu istoriju indijskih kasti, klasa i ratova u zajednici od bezbroj dece u školama sa hindi srednjim jezikom stavljajući sve u bramanski idiom, bez kraja me zastrašuju. U školi (Lucknow i Nainital) smo čitali i glumili u pesmama i dramama pradede Hindi iz 19. veka, Bhartendu Harishchandra. Bhartendu, potomak bogate porodice Agraval u Kašiju, izašao je kao veseli ikonoklasta koji je razbio bramansku elitu Kašija svog vremena i napisao narodne pesme za pevanje žena i molitve za Gospoda Krišnu. Naveo je 12 vrsta hindskog jezika, uključujući železnički hindi (raznovrsnost sa puno angrezija), a takođe je napisao pesmu dobrodošlice za kraljicu Viktoriju i njenog sina na hindskom. Zatim su tu bili Premchand i Nirala koji su napisali kisele stihove o Džavaharlalu Nehruu i zloglasnu pesmu za Gandija: Bapu Tum Yadi Murghi Khaatey! (O, Bapu, samo da jedeš piletinu!

Dakle, dok smo završili školu (1964), niko od nas u GGIC-u (Government Girls’ Inter College) nije bio dovoljno naivan da veruje da je naše harmonično društvo sa jednim jezikom, jednom himnom i jednim nezamenljivim Vođom. Škole su me naučile da rasna ili jezička homogenost nije uvek garant mira, niti razdora. Samo tvrdoglavi slepi neće uspeti da uvide da u tako ogromnoj i raznolikoj naciji kao što je naša, u društvu, jezicima i porodicama, napredak može biti samo postepen. Da nijedna zajednica nije potpuno oslobođena podmitljivosti, brutalnosti i zavisti. Nijedan narod nema istoriju bez mrlja od krvi i srama. Ali uprkos tome postoji inkrementalni napredak. Do pre nekoliko godina, nedostupnost hindi knjiga je bila stalna žalba i takođe se navodila kao dokaz da niko, niko dobro obrazovan, odnosno, ne čita hindi. Danas se na Amazonu može naručiti najmanje dva tuceta naslova na hindskom od Dalita koji uključuju ne samo fikciju i poeziju, već i eseje i autobiografije. Još dve desetine plemenskih pisaca. A ovi nisu ugledali svetlost dana kao egzotika, već zato što se prodaju. Isto i sa Jutjubom.

Kao hindu pisac i voditelj, gubio sam poslove iznova i iznova, ali nikad veru u moć reči. Moji odnosi sa mnogim mojim anglocentričnim vlasnicima-menadžerima bili su katastrofalni zbog moje tvrdoglavosti da ne dozvolim podstandardne stvari kada sam bio na stražarskim mestima; ali ja ne mrzim tržište. Shvatam da se svet koji sam poznavao promenio. Ali neke promene su neistorijske. Kao i ljudi, jezici ostaju interno pluralni. U sebi kriju čitave registre beskonačne raznolikosti. Poput dobrog muzičara, pisac samo mora da uđe u njihovu unutrašnjost i izvuče note koje su dugo ignorisane ili zakopane u njima. Nacije poput naše koje doživljavaju nemoguće identitete u 21. veku mogu izgraditi užasne tenzije u sebi držeći se binarnosti jezika. Lepota dobrog kreativnog pisanja na bilo kom jeziku ostaje u tome kako ono ističe i razrešava tu napetost kroz smele, perverzne, politički nepristojne reči.

Pisac je viši novinar i pisac