Pravo na privatnost sada je i pravo protiv torture

U Indiji, stid povezan sa golim ljudskim telom, sa otkrivenom kožom, olakšava policajcima da koriste golotinju i seksualno zlostavljanje kao sredstvo za kažnjavanje. Ovo se vraća na teoriju kažnjavanja koju naš kazneni sistem pripisuje – odmazda ili reformacija?

pravo na privatnost, pravo protiv torture, seksualnog zlostavljanja, policijske brutalnosti, moralne policije, osnovnih prava, presuda PuttusamiPresuda govori o „pravu da budete ostavljeni na miru“, pravu na ljudsko dostojanstvo i poziva se na presudu Francis Coralie koja je utvrdila da član 21 uključuje pravo na zaštitu od torture.

Dana 1. novembra, na internetu se pojavio video koji prikazuje tri polugola osumnjičena muškarca u policijskoj stanici, kako plješću rukama i pevaju, u očiglednoj vežbi poniženja. Ispostavilo se da je video snimljen u policijskoj stanici Tanur, u okrugu Malapuram u Kerali, a osumnjičeni su privedeni zbog stvaranja gužve na ulicama. Nekoliko dana ranije, 27. oktobra, mladić od 16 godina pretučen je policajca u Kožikodeu, u blizini ženskog hostela, navodno zato što ga je ispitivao o njegovom identitetu. Policajac, podinspektor policijske stanice Visoke medicinske škole, pokušao je da odvuče dečaka i odveze ga policijskim džipom, kada su članovi porodice saznali i protestovali. Usred poziva na istragu, slučaj je umro tihom smrću.

Dana 18. jula, Vinayakan, 19-godišnji Dalit dečak izvršio je samoubistvo u Engandijuru, Trisur, nakon što ga je policija brutalno mučila. Probačen od strane policajca u civilu dok je razgovarao sa svojom devojkom, bio je maltretiran i ismevan zbog frizure. Policija je pokušala da smesti njega i njegovog prijatelja zbog incidenata otimanja lanaca u tom području, zločin koji je više puta negirao. Njihovo poricanje dodatno je razbesnelo policajca, što ih je navelo da privedu Vinayakana i zajedno sa drugim policajcima, mučili su ga tako što su cipelama gazili po nogama i lomili Vinajakove prste. Zlostavljali su ga uvredljivim jezikom, štipali mu bradavice i krvarili i tukli ga po grudima. Vinayak je pao na zemlju vrišteći od bola, a prema izvorima, tek tada su policajci prestali da ga muče.

U martu 2016. godine, pozorišnog umetnika Martina Ooralija odabrala je policija Trisura, navodno zbog sumnje da je putovao na biciklu sa dilerom droge. Prema Ooraliju, međutim, policiji se nije dopala njegova duga kosa. Šamarali su ga, kosu i maltretirali, fizički i verbalno, a pretili su mu i silom.

Živeći i radeći u Kerali poslednjih nekoliko meseci, shvatio sam hirovite statistike verovanja, zamišljanja da su visoka stopa pismenosti, neprekidno čitanje novina, politički žar, 'napredno' 'matrijarhalno' društvo nekako povezani na oslobođenu, manje patrijarhalnu, ravnopravniju egzistenciju. Proizvod matrilinearne prakse davanja imena deci u regionu Malabar, delim prezime svoje majke i njene majke. Tužna stvarnost je da u Kerali sve ove prakse nisu markeri razvijenijeg društva, već jednostavno kulture, tradicije i običaja, prenošenih godinama.

Iako su ovi slučajevi primeri iz Kerale, oni odražavaju normalizovanu strukturu nasilja u pritvoru i moralne policije širom zemlje. U Madhya Pradeshu, policajci ruralne policijske stanice Tikakgarh optuženi su da su skidali i tukli farmere koji su štrajkovali. Policija i državni organi odražavaju postojeće kulturne norme i pristrasnosti, a u dva slučaja koje sam ilustrovao, žrtve su bile ciljane zbog toga što su bile „drugačije“, jer su odbijale da se prilagode dominantnom narativu o tome kako bi osoba trebalo da izgleda i da se ponaša.

U ostalim slučajevima golotinja i sramota golotinje korišćeni su kao sredstvo osvete prema optuženima. Svi ovi slučajevi policijske brutalnosti i torture u pritvoru predstavljaju grubo kršenje prava na privatnost.

U Indiji, stid povezan sa golim ljudskim telom, sa otkrivenom kožom, olakšava policajcima da koriste golotinju i seksualno zlostavljanje kao sredstvo za kažnjavanje. Ovo se vraća na teoriju kažnjavanja koju naš kazneni sistem pripisuje – odmazda ili reformacija? Moralni nadzor i prinudna golotinja u pritvoru su grubo kršenje nečijeg prava na privatnost, telesni integritet i ljudsko dostojanstvo.

Vrhovni sud Indije je 24. avgusta doneo značajnu presudu u slučaju pravde K.S. Puttusamy & Anr. v. UOI. & Ors – pravo na sud o privatnosti. Zanimljivo je da je presuda poništila gledište većine u presudi Kharak Singh, u kojoj je utvrđeno da policijske posjete kući krše član 21. Ironično, u ovoj presudi je takođe navedeno da pravo na privatnost nije osnovno pravo prema istom članu, iako se poziva na do značajne presude Vrhovnog suda SAD u predmetu Volf protiv Kolorada, koja se bavila proizvoljnim upadom policije u nečiju privatnost.

Postojeći zakoni već proglašavaju da je mučenje zločin, da policijski službenici ne mogu kao kaznu da skinu optuženog u zatvoru, da se dečak ne može jednostavno zaustaviti na putu zbog razgovora sa devojkom i zbog frizure u stilu fanki. To je zdrav razum i takođe je zločin, ali ono što presuda čini je da obezbedi smrtonosno oruđe kojim se može unaprediti ova borba.

Presuda govori o „pravu da budete ostavljeni na miru“, pravu na ljudsko dostojanstvo i poziva se na presudu Francis Coralie koja je utvrdila da član 21 uključuje pravo na zaštitu od torture. U presudi Puttusami se ponavlja da svaka osoba ima pravo na ljudsko dostojanstvo, a to znači i pravo na tjelesnu povredu, protiv koje država ne može tražiti imunitet. Iako se u ovoj presudi izričito ne utvrđuje da pravo na privatnost uključuje i pravo na torturu, ona su analogna, oba su nenabrojana osnovna prava i ono koje aktivisti i istraživači ne smeju zanemariti dok govore protiv torture i policijskog nasilja. Programi obuke sada mogu posebno uključiti upućivanje na presudu i fokusirati se na pravo na privatnost kao sastavni deo prava protiv torture, a oba proizilaze iz člana 21.

Imamo pravo da budemo ostavljeni na miru. Dok se bavi kriminalcima i osobama optuženim za zločine, policija će dobro zapamtiti da dve nepravde ne čine dobro.