Ukidanje retrospektivnog poreza pokazuje da Modijeva vlada misli na reforme

Surjit S Bhalla piše: Kraj retro poreza je takođe pokazatelj novih kapitalnih reformi koje dolaze.

Rast kineskog BDP-a dostigao je vrhunac pre više od jedne decenije. Usporavanje kineskog rasta će se verovatno povećati u narednoj deceniji. (Ilustracija C R Sasikumar)

Ukidanje retrospektivnog poreza je dugo kasnilo i snažno označava da se reformistički trend u Modi 2.0 ne samo nastavlja, već i jača. Institucija poreza iz 2012. godine — to je značilo da je država mogla da nametne porez na aktivnost ex-post, odnosno da je vlada mogla da menja stativu po svojoj želji — bila je zapanjujuća. Priča se da je vrlo malo ljudi u Ministarstvu finansija, ili izvan nje, znalo za ovu politiku. Da li je premijer Manmohan Sing znao? Verovatno, ali ne sasvim izvesno. Većina eksperata je verovala da je ova politika bila jedinstveno indijska, kakva dolikuje zemlji kojoj je reč socijalizam umetnuta u preambulu Ustava četvrt veka nakon što je Ustav napisan.

Bili smo glupi kada smo mislili da se retrospektivni porez ne može desiti u modernoj Indiji. Godinu dana nakon retro poreza, pokazalo se da se ITC već 17 godina borio protiv retrospektivnog spora o akcizama i da je Vrhovni sud odlučio u njegovu korist. Navod — ITC je izbegavao akcize četiri godine od marta 1983; navodno je prodavao cigarete po višoj ceni od one koja je bila odštampana na ambalaži.

Uveliko se očekivalo da će retro porez biti bačen na smetlište istorije (gde mu je i mesto) u prelaznom budžetu za 2014. Porez je trajao do sada, uz uveravanje pokojnog Aruna Džejtlija da indijska vlada neće nametnuti ništa novo. retro porezi. Na sreću, BJP je održao to principijelno obećanje. Poslednjih dana, umesto da gubi predmete na sopstvenom Vrhovnom sudu (gore naveden slučaj ITC), gubi na međunarodnim sudovima (Cairn i Vodafone).

Prema nekim kritičarima, ova isporuka predizbornog obećanja pre 2014. nije ništa više od ulepšavanja poreza koji de facto više ne postoji. Modijeva vlada bi lako mogla da tvrdi da je samo sledila indijski zakon, akt parlamenta, tako što je vodila slučajeve Kern i Vodafon do njihovog logičnog gubitničkog zaključka. Pa zašto de facto praviti de-jure? I zašto sada? Razlog koji je ponudila šefica diplomatije Nirmala Sitharaman je to što se zemlja danas nalazi na raskrsnici kada je brzi oporavak ekonomije nakon pandemije Covid-19 potreba sata, a strane investicije imaju važnu ulogu u promovisanju bržeg ekonomskog rasta i радни однос.

Da li je to bio razlog? Moguće, ali to je u suprotnosti sa činjenicom da Indija uživa u jednoj od najboljih godina direktnih stranih investicija i stranih portfolio investicija. Šta više mogu da požele strani investitori?

Nije samo pitanje šta investitori (domaći ili strani) žele. Širi odgovor je da je to ono što su Modi i njegov tim želeli pre izbora 2014. i da se drže svog obećanja. Ne samo obećanje o nenametanju novih retro poreza, već i obećanje ukidanja. Kao i mnogi drugi, dosledno sam tvrdio da moderna nacija, posebno demokratska, ne nameće retroaktivne poreze. Dovoljno je loše što je Indija mnogo decenija imala jedan od najvećih efektivnih korporativnih poreza na svetu. (Efektivni porez je jednostavno odnos plaćenog poreza i zarađenog prihoda. Razlika između navedenog nominalnog i stvarnog efektivnog poreza nastaje zbog zakonskih poreskih odbitaka). Sa oko 27 odsto, Indija je imala jednu od najviših efektivnih stopa poreza na dobit u 2019. (i ranije). To se promenilo u oktobru 2019, kada je Sitharaman smanjio korporativne poreze na nivoe koji su blizu svetske konkurentnosti. Paralelno, nakon što ima jednu od najviših realnih kamatnih stopa na svetu, trend izazvan Šaktikanta Dasom je da Indija ima konkurentnu realnu kamatnu stopu.

Ovom maršu ka međunarodno konkurentnoj ekonomiji bio je potreban pečat režima koji je naklonjen poreskim sporovima — prazan san sa retro-porezom i dalje mogućnošću. Zašto bi investitori, domaći i strani, verovali da se Indija više neće upuštati u nezamislivo?

Kraj retro poreza je pokazatelj novih kapitalnih reformi koje dolaze. Izveštaj odbora HLAG-a Ministarstva trgovine objavljen je u septembru 2019. U tom izveštaju se zalagalo za nekoliko reformi, uključujući neke velike reforme na tržištu kapitala. Dugo zanemaren aspekt indijskog izvoza je izvoz vezan za finansijske usluge. U 2018. izvoz indijskog finansijskog sektora iznosio je tričavih 5 milijardi dolara. Stavljajući ovo u perspektivu, realnost je da je izvoz hrane iz Indije sa deficitom hrane 1980. godine bio veće vrednosti - 10 milijardi dolara.

Velike strane investicione banke uživaju jednu od najvećih renti od učešća kao monopolista na indijskim tržištima kapitala. Ako glasine postanu stvarnost, indijski investitori će uskoro moći direktno da kupuju i prodaju hartije od vrednosti na stranim tržištima kapitala — i uživaju bez provizija na većini trgovina. I bez naknada finansijskim posrednicima. Ove kupovine će biti smanjene na 2.50.000 dolara po pojedincu kao deo dugotrajne šeme liberalizovanih doznaka RBI. Danas poreske vlasti mogu lako da prate finansijske transakcije.

Zamislite šta bi se desilo sa prilivom portfelja u Indiju kada bi stranac mogao da kupi hartije od vrednosti direktno sa indijskog tržišta kapitala. Gde bi otišli poreski rajevi? Stope provizija u Indiji će se sniziti za sve investitore, uključujući domaće. Tržišta će biti stabilnija, jer je malo verovatno da će skup pojedinačnih investitora doći do dosluha kao što to navodno čine veliki investitori. U ovom trenutku, jedini način na koji strani pojedinac može da učestvuje na indijskim tržištima je preko skupe visoke provizije (niskog prinosa?) monopolističke FII rute.

Još jedna reforma finansijskog tržišta, na koju direktno utiče ovo zbogom retro poreza, jeste da indijske državne (i korporativne) obveznice mogu postati deo globalnih indeksa obveznica. Troškovi zaduživanja za vlade i kompanije će se smanjiti kako pojedinci širom sveta ulažu u sada visoke nominalne (i stvarne) indijske prinose. Danas Evropa i Japan imaju nula nominalnih desetogodišnjih prinosa, a SAD su na 1,3 odsto.

Više kapitala će značiti više investicija — a više investicija znači veći rast. 2020-te su definisane američko-kineskim hladnim ekonomskim ratom. Kina uživa superlativan ekonomski rast već tri decenije. Postoji važan stilizovani obrnuti obrazac U-oblika rasta sustizanja. U ranim fazama, zemlja je daleko od granice produktivnosti koju definišu napredne zemlje. Mala ulaganja idu daleko i zemlja raste brže od prosečnog rasta BDP-a od 2 procenta napredne zemlje. Nakon vrhunca (invertovanog U), rast usporava i privreda počinje da se približava niskom rastu produktivnosti Zapada.

Rast kineskog BDP-a dostigao je vrhunac pre više od jedne decenije. Usporavanje kineskog rasta će se verovatno povećati u narednoj deceniji. Postoji samo jedna zemlja na svetu koja ima razmeru da se meri s Kinom. Indija u naredne dve decenije može da uživa u prednosti koja kasni.

Ali to ne može učiniti sa retrogresivnim poreskim režimom. Indiji treba potpuno verovati u vladavinu prava. Vladavina prava će takođe pomoći privatizaciji i drugim povezanim najboljim praksama. Ovo je verovatno pravi razlog zašto je retro porez morao da bude formalno ukinut.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 11. avgusta 2021. pod naslovom „Retro porez van, reforme unutra“. Pisac je izvršni direktor MMF-a koji predstavlja Indiju, Šri Lanku, Bangladeš i Butan. Izneseni stavovi su lični i ne predstavljaju nužno stavove MMF-a, njegovog Izvršnog odbora ili menadžmenta MMF-a