U zapisniku: „Nije lako popraviti odnose nakon retorike, nereda, raseljavanja“

Venkat Dhulipala, vanredni profesor istorije na Univerzitetu Severne Karoline u Vilmingtonu, razgovarao je sa Sušantom Singom o svom radu, „Stvaranje nove Medine: državna moć, islam i potraga za Pakistanom u kasnoj kolonijalnoj severnoj Indiji“

Stvaranje nove Medine, Maulana Shabbir Ahmed Usmani, Deobandi ulama, prorok u Medini, Maulana Husain Ahmed Madani, indijske ekspres koloneStvaranje nove Medine: državna moć, islam i potraga za Pakistanom u kasnoj kolonijalnoj severnoj Indiji (Izvor: Amazon)

Venkat Dhulipala je vanredni profesor istorije na Univerzitetu Severne Karoline u Vilimingtonu i autor knjige Stvaranje nove Medine: Državna moć, islam i potraga za Pakistanom u kasnoj kolonijalnoj severnoj Indiji (Cambridge University Press, 2015). On je u Indiji godinu dana, sa sedištem u Hajderabadu, radi na svojoj sledećoj knjizi koja je veći projekat o podeli.

P: Odakle potiče naslov vaše knjige Stvaranje nove Medine? Šta ova metafora označava?

ТИ: Dolazi od fraze koju je koristio Maulana Shabbir Ahmed Usmani, Deobandi alim povezan sa Jinnahom i Muslimanskom ligom. Usmani je tvrdio da će Pakistan biti tek druga islamska država u istoriji, a prva će biti Medina koju je stvorio prorok Muhamed. Usmani, koji je kasnije proglašen pakistanskim šejhul islamom, i čovek koji je predsedavao Džininom državnom sahranom, istakao je da Poslanik nije stvorio prvu Islamsku državu u svojoj rodnoj Meki pošto je postojalo značajno protivljenje njegovom učenju tamo. Umesto toga, on je emigrirao u Medinu u tu svrhu, pokazujući tako da se istinski islamska država može stvoriti samo u oblasti gde muslimani imaju suverenu vlast. Koristeći ovu analogiju, Usmani je tvrdio da u nepodeljenoj Indiji u kojoj bi muslimani bili pod hinduističkom dominacijom, nikada ne bi moglo postojati Islamska država čak i ako bi provincije dobile maksimalnu autonomiju. Takva država se mogla stvoriti samo tamo gdje su muslimani bili većina i uživali bi suverenu vlast. Otuda neophodnost stvaranja Pakistana. Štaviše, Usmani je rado prorekao da će, baš kao što je Medina postala žarište širenja islama i uspona kao velike globalne sile, Pakistan najaviti trijumfalni uspon islama kao vladajuće sile na potkontinentu i zaista kao velike sile u svetu. Pakistan će se pojaviti kao naslednik ugašenog Otomanskog kalifata koji je prestao da bude lider islamskog sveta na kraju Prvog svetskog rata. Štaviše, Pakistan bi ujedinio sve muslimanske zemlje kako bi stvorio veliku Islamsku državu.

Sada je Usmani glavna ličnost čiji trajni doprinos oblikovanju ideje Pakistana još nije priznat u istoriji pošto smo toliko opsednuti Džinom. On je stvorio Jamiatul Ulama-i-Islam, koji nastavlja kao jednu od dve glavne pakistanske verske stranke - druga je Jamaat-i-Islami iz Mavdudija. Ova organizacija je vodila žestoku kampanju za muslimansku ligu tokom izbora 1945-46, koji su postali referendum o Pakistanu. On je bio najveći alim koga je Džina imao na svojoj strani, čovek koji je posle stvaranja Pakistana bio pokretačka snaga iza Rezolucije o ciljevima koju je donela pakistanska Ustavotvorna skupština i koja je proglasila da suverenitet pripada samo Alahu i da je vlast koju je delegirao državi Pakistana preko svog naroda bi se upražnjavalo u granicama koje je On propisao, što ukazuje da bi Pakistan bio neka vrsta Islamske države.

P. Kako je vaše istraživanje iznelo potpuno drugačiji pogled od preovlađujuće istoriografije o podeli?

ТИ: Na particiju se do sada gledalo na dva načina. Prvo, imate istoričare koji se fokusiraju na taktiku, motivaciju i postupke vrhunskih političkih igrača u ovoj igri — Jinah, Gandhi, Nehru, Mountbatten itd. Oni su uglavnom zainteresovani da pribace krivicu na ko je odgovoran za podelu. Uticajna figura ovde je bila istoričarka Aješa Džalal koja je u svojoj knjizi iz 1985. godine tvrdila da Pakistan nikada nije bio Jinnahov stvarni zahtev i da ga je koristio kao protivuslugu da bi obezbedio političku jednakost muslimana sa brojčano preovlađujućim Hindusima u nepodeljenoj Indiji. Plan misije kabineta, kaže ona, bio je ono što je on na kraju želeo, ali ga je Kongres odbacio i naterao Pakistan u nevoljni Džini. Ona tako krivicu za podjelu svali na rukovodstvo Kongresa.

S druge strane, Džalalovi protivnici su pokušali da pokažu da za podelu nije odgovorno vođstvo Kongresa već Džina. Ali i ovde je fokus na postupcima vrhunskih aktera, a ova vrsta Istorije je prvenstveno zasnovana na dvanaest ogromnih tomova Prenosa moći koji sadrže deklasifikovane dokumente britanske vlade koji su objavljeni 1980-ih.

Subaltern škola u indijskoj istoriji započela je još jedan način razumevanja podele – iz ugla onih koji su patili, izbeglica, žena, dece... Toba Tek Sing, protagonista čuvene Mantoove priče, postaje njihova maskota. Ali ono što je upadljivo je da je ostao fundamentalni konsenzus između ove dve strane – da je Pakistan bio nejasna ideja u javnosti. Niko nije znao o čemu se radi: samo o nejasnom emotivnom sloganu iza kojeg su se okupljali indijski muslimani a da nisu bili svesni njegovog značenja ili implikacija. Moja knjiga dovodi u pitanje ovu dominantnu ideju i pokazuje kako je ideja Pakistana artikulisana i debatovana u javnoj sferi i kako je to bilo presudno za mobilizaciju naroda koja je stajala iza uspešne realizacije Pakistana.

Ako pogledate dokaze u štampi, javnim sastancima, predizbornim kampanjama, pamfletima i knjigama, videćete veoma bogatu, spornu i sofisticiranu debatu o Pakistanu. Njegovo značenje i implikacije se izlažu u javnosti – da li je to dobro ili loše za indijske muslimane, i kako će se odigrati u međunarodnom kontekstu. Muslimanska liga je u stanju da proda Pakistan svojim pristalicama tvrdeći da će to biti najveća i najmoćnija islamska država na svetu, da će igrati dominantnu ulogu u globalnoj regeneraciji i renesansi islama u 20. veku.

Q Jinnah je često prikazivan kao ova sekularna osoba koja je nekako na kraju stvorila muslimansku državu. Kako ocenjujete Džina?

ТИ: Čak i ako je u ličnom životu Jinnah bio musliman koji nije shvaćao, nije imao problema da redovno koristi religioznu retoriku ili da koristi usluge Uleme u svojoj potrazi za Pakistanom. Nekoliko puta Džina bešćutno govori o premeštanju stanovništva između Hindustana i Pakistana kao da su ljudi teret koji se može transportovati ovamo-tamo. Opisati Jinnaha kao sekulariste je prilično pogrešno i tvrdio bih da je njegov govor od 11. avgusta, koji se često hvali kao sjajan primer njegovog sekularizma, više bila taktička izjava u kontekstu ogromnog nasilja.

Setite se, u decembru 1947. kada je zamoljen da otvori vrata Muslimanske lige svim zajednicama Pakistana, rekao je da muslimani još nisu spremni za to. Dakle, ako ste želeli da budete član Muslimanske lige, ipak ste morali da budete musliman.

P Vaša knjiga naširoko analizira ulogu dr B.R. Ambedkara u definisanju pojmova javne debate o Pakistanu. Možete li reći nešto o tome ovde?
ТИ: Ambedkar je zaboravljeni pionir studija o podeli. Njegove misli o Pakistanu, objavljene 1941. godine, zaista inaugurišu sofisticiranu, inteligentnu i koherentnu debatu o Pakistanu. Ambedkar se pozicionira kao realista koji kudi sentimentalističko, zvjezdano rukovodstvo Kongresa zbog odbijanja da prihvati stvarnost Pakistana.

On podstiče rukovodstvo Kongresa da prizna Pakistan rekavši da će to biti dobro oslobađanje. Da Indija ne bi pustila Pakistan, ona bi se svela na Bolesnika Azije. On iznosi niz argumenata zašto bi Kongres trebalo da prizna Pakistan i ovde je jedan od razloga za koji kaže da se ne može verovati da je vojska u kojoj dominiraju pandžapski i paštunski muslimani lojalna Indiji. Takođe je video Muslimansku ligu kao retrogradnu organizaciju čiji će zajednički, zaostali brend politike osujetiti rađanje sekularne i moderne politike u Indiji. Štaviše, on je napao sve eskalirajući niz zahteva Muslimanske lige rekavši da njen zahtev za 50 odsto udela u svemu ne bi samo smanjio Hinduse iz većine u manjinu u Indiji, već bi takođe ugrozio prava drugih manjina, uključujući depresivne Klase ili daliti.

P. Vidite li neke paralele između mobilizacije zajednica u UP između 1937. i 1947. i savremene indijske politike?

ТИ: Da, vidimo pokušaj mobilizacije zajednica i polarizacije zajednica, koristeći emotivne simbole. Moramo biti izuzetno oprezni jer je ovo prilično klizav teren i nije lako ponovo popravljati odnose nakon mnogo retorike, nereda i raseljavanja stanovništva. Videli ste nerede u delu Zapadnog UP-a i ovo je nešto zbog čega treba da budete veoma zabrinuti. Mora se izbegavati mobilizacija duž zajedničkih linija, a priča o stvaranju Pakistana je priča upozorenja koja bi Indija morala da posluša.