Raja-Mandala: Realizam i Obamina doktrina

Američki predsednik vidi svet kao neuredno mesto koje nije uvek podložno upotrebi američke sile.

barak obama, obama, američki predsednik obama, obamina administracija, prodaja F 16, prodaja F 16 pakistanu, prodaja osam F 16, američki kongres, zakon o kontroli izvoza amrs, Džon Keri, američki ambasador Ričard Verma, indijski eksprespredsednik Barak Obama. (AP Photo/Pablo Martinez Monsivais)

U nizu opsežnih intervjua za The Atlantic Monthly koji su se širili mesecima, američki predsednik Barak Obama je sažeo svoj pogled na svet u nekoliko reči: Ne radi glupa sranja. Esej, zasnovan na ovim intervjuima, koje je časopis objavio prošle nedelje, nudi najjasniju artikulaciju Obaminog spoljnopolitičkog realizma.

Pošto je nasledio dva rata u Iraku i Avganistanu koji su koštali toliko krvi i blaga za Ameriku i ogromnu finansijsku krizu, Obama je bio odlučan, otkako je preuzeo dužnost predsednika u januaru 2009, da izbegne da bude uvučen u novi sukob na Bliskom istoku. , ili kako on kaže, iznova praviti glupa sranja.

Uprkos ogromnim pritiscima iz vlastitog kabineta, Obama se u avgustu 2013. povukao sa crvene linije koju je povukao protiv upotrebe hemijskog oružja od strane sirijskog predsednika Bašara al-Asada. Bila je to odluka koja je izazvala mnogo kritika od strane spoljnopolitičke elite u Vašingtonu i saveznika u Evropi i na Bliskom istoku. Obama je optužen da se udaljio od tradicije američkog globalnog liderstva, napustio ključne regionalne saveznike i umanjio kredibilitet Vašingtona.

Odgovarajući veoma detaljno na ove optužbe, Obama kaže da je veoma ponosan na trenutak kada je odbio da eskalira sukob u Siriji. U pričanju o Atlantiku, to je bilo epifanija koja je Obamu oslobodila ortodoksije vašingtonske knjige o spoljnoj politici i konvencionalne mudrosti o globalnoj ulozi Amerike.

Skoro četiri decenije, neokonzervativci na desnici i liberalni intervencionisti na levici, koji su dominirali američkom spoljnom politikom, bili su ujedinjeni u uverenju da Amerika može i mora da koristi svoju vojnu moć da reši probleme širom sveta. Obama, nasuprot tome, vidi svet kao podlo i neuredno mesto koje nije uvek podložno upotrebi američke sile. On veruje da Sjedinjene Države ne mogu da kontrolišu događaje svuda i da moraju da intervenišu samo kada su američki nacionalni bezbednosni interesi direktno ugroženi. Možete da me nazovete realistom u uverenju da ne možemo da ublažimo svu svetsku bedu, kaže Obama za Atlantik. Stoga SAD moraju da izaberu i izaberu mesta na kojima njene intervencije mogu da imaju stvaran i pozitivan uticaj.

Podjednako važno, Obama veruje da američki saveznici i partneri moraju učiniti više. U okviru kampanje protiv slobode jahača Obama je želeo da Britanija i Francuska preuzmu vođstvo u rešavanju libijske krize 2011. On je kritičan prema britanskom premijeru Dejvidu Kameronu i bivšem francuskom predsedniku Nikoli Sarkoziju zbog toga što nisu izvršili intervenciju u Libiji i stvaranje osnove za sadašnji haos tamo i neuspeh u vršenju liderstva u regionu tako blizu Evrope.

Iako će Amerika nastaviti da postavlja globalnu agendu, Obama insistira da ona ne može svuda da bude prvo sredstvo bezbednosti. Obama takođe nije bio voljan da prihvati premisu u Vašingtonu o održavanju vojne prednosti Izraela na Bliskom istoku, ili da tretira Saudijsku Arabiju i Pakistan, koji raspiruju vatru terorizma, kao stalne saveznike Amerike. Umesto da se oslanja na Vašington da se upusti u dugotrajni sukob sa Iranom, Obama bi želeo da kuća Sauda nađe politički smeštaj sa Teheranom. Obama takođe nije bio voljan da prihvati predlog da se prema disfunkcionalnom Pakistanu mora odnositi kao prema nezamenljivom savezniku.

Za razliku od većine u Vašingtonu, Obama je bez problema shvatio da će ulozi Moskve u Ukrajini uvek biti veći od Zapada, a američku konfrontaciju sa Rusijom tamo nije moguće dobiti. Obama opisuje Vladimira Putina kao poslovnog i željnog da povrati Rusiji ravnopravan status koji je nekada uživala sa Amerikom. Njegovo uverenje da Putinova agresija izvire iz slabosti, a ne iz snage, omogućava mu da manje histerično gleda na politiku Moskve.

Mnogi u Vašingtonu bi želeli da veruju u Obamu kao nesrećnu aberaciju u savremenom angažmanu Amerike sa svetom. Vašingtonski spoljnopolitički establišment, uključujući mnoge republikance, voleo bi da vidi Hilari Klinton kako pobedi na izborima i obnovi stari režim u spoljnoj politici. Činjenica je, međutim, da Obamine pozive na američku uzdržanost ponavljaju dva veoma različita kandidata — republikanski tajkun Donald Tramp i samoproglašeni socijalistički kandidat Demokratske partije Berni Sanders.

Obamin poziv na spoljnu umerenost i izgradnju nacije kod kuće nisu samo hitni američki imperativi danas, već su i u skladu sa starijim spoljnopolitičkim tradicijama koje su dominirale Amerikom do početka 20. veka.

Spoljnopolitički establišment u Nju Delhiju, kao i onaj u Vašingtonu, ne sme da pretpostavi da je američki intervencionizam bačen u kamen. Ona mora da ceni Obaminu ulogu kao verovatnog mosta ka eri smanjenja broja zaposlenih, podele tereta, prilagođavanja velikih sila i sfera uticaja. Delhi koji nastoji da ubrza regionalnu integraciju na potkontinentu, izgradi siguran balans snaga u Aziji i Indo-Pacifiku imaće mnogo toga da sarađuje sa Amerikom koja se menja. Postavljanje temelja za takvu saradnju mora biti glavni cilj angažmana premijera Narendre Modija sa Obamom u Vašingtonu kasnije ovog meseca.