Javno ili privatno? Budućnost bankarstva u Indiji i SAD

Dok se Indija zagreva za ideju privatizacije banaka, pokret javnih banaka je u modi u SAD. Ključno za oboje je postizanje optimalne kombinacije finansijske uključenosti i pozajmljivanja.

Optimalna kombinacija bankarskog sistema između javnog i privatnog svodi se na ono što vam je potrebno od vašeg bankarskog sistema i na posebna trenja sa kojima se vaša ekonomija suočava.

Ne može a da ne bude zapanjena očigledna ironija u nedavnim trendovima bankarskog sistema u Indiji i Sjedinjenim Državama. Podstaknut nedostatkom finansijske uključenosti, pokret javnog bankarstva ubrzano dobija na snazi ​​u Sjedinjenim Državama, bastionu slobodnih tržišta. Nasuprot tome, čini se da se Indija, kao vrhunski primer državne intervencije i dominacije banaka u državnom vlasništvu, brzo zagreva za ideju privatizacije banaka.

Debata o koristima i troškovima javnih i privatnih banaka nije nova. Datira još od Aleksandra Geršenkrona 1962. godine, pogled na razvoj vidi prisustvo vlade u bankarskom sektoru kao sredstvo za prevazilaženje tržišnih neuspeha u ranim fazama ekonomskog razvoja. Osnovna ideja je da banke u državnom vlasništvu mogu poboljšati blagostanje izdvajanjem oskudnog kapitala u društveno produktivne svrhe. Nasuprot tome, političko gledište tvrdi da stečeni interesi mogu da zapovedaju aparatu za pozajmljivanje radi postizanja političkih ciljeva. Politički ili specijalni interesi mogu poremetiti alokaciju kredita i smanjiti efikasnost alokacije u bankarskim sistemima u državnom vlasništvu.

Uvereni dokazima da državno vlasništvo u bankarskom sektoru dovodi do nižeg nivoa finansijskog razvoja i rasta, talasi privatizacije bankarskog sektora zahvatili su tržišta u razvoju tokom 1990-ih. Konsenzus kreatora politike video je privatizaciju banaka kao efikasno sredstvo za postizanje ekonomskog i finansijskog razvoja. Zaista, dokazi iz različitih zemalja sugerišu da su privatizacije banaka poboljšale i efikasnost i profitabilnost banaka — konkretno, povećale solventnost i likvidnost uz istovremeno smanjenje problematične ili nekvalitetne imovine. Indija, dakle, pomalo kasni sa igrom.



Banke javnog sektora (PSB) dominiraju u indijskom bankarstvu, kontrolišu preko 60 odsto bankarskih sredstava. Odnos privatnih kredita i BDP-a, ključna mera kreditnog toka, iznosi 50 procenata, što je mnogo niže od međunarodnih standarda — u SAD je 190 procenata, u Velikoj Britaniji 130 procenata, u Kini 150 i u Južnoj Koreji to je 150 posto. Problematičan je i kvalitet kredita. Indijski bruto odnos NPA iznosio je 8,2 odsto u martu 2020, sa upadljivim razlikama između javnih javnih emitera (10,3 odsto) i privatnih banaka (5,5 odsto). Krajnji rezultat je mnogo niža profitabilnost javnih emitera u poređenju sa privatnim bankama. Jasno je da razlog za privatizaciju proizilazi iz ovih razmatranja.

Dok Sjedinjene Države oličavaju model privatnog bankarstva, pokret za javno bankarstvo širom zemlje ulazi u modu — ovo uključuje nedavno uvedene državne račune od Kalifornije do Njujorka. Ako se modeluju po uzoru na Banku Severne Dakote, jedine javne banke u Americi, izveštaji sugerišu da javne banke mogu doprineti državnim prihodima, podržati banke u zajednici, finansirati projekte javne infrastrukture i pomoći malim preduzećima da rastu nudeći niže kamate i niže naknade .

Pokret javnog bankarstva takođe može pomoći u efikasnim državnim transferima i finansijskom uključivanju putem univerzalnih tekućih računa. Prema podacima Federalne korporacije za osiguranje depozita (FDIC) pre pandemije, 5,4 odsto domaćinstava u Sjedinjenim Državama nije bankovno. Indiji nije stran imperativ za digitalnu finansijsku inkluziju. Jana Dhan Yojna (PMJDY) je vodeća šema dizajnirana da prevaziđe propuste u isporuci transfernih plaćanja krajnjim korisnicima. Programom se upravlja prvenstveno preko državnih banaka.

Zvezdani uspeh indijskih javnih javnih emitera u primeni PMJDY, a istovremeno promašeni u kreiranju kredita visokog kvaliteta, naglašava kritičnu podelu između aktive i pasive banke. Banke obezbeđuju dve funkcije na fundamentalnom nivou: plaćanje i uzimanje depozita na strani obaveza i kreiranje kredita na strani aktive. Funkcija platnih usluga, obeležje finansijske inkluzije, slična je komunalnoj delatnosti — banke mogu da pruže ovu uslugu, javno dobro, po niskoj ceni univerzalno. Nasuprot tome, kreditna strana se odnosi na optimalnu alokaciju resursa kroz bolju kreditnu procenu i praćenje zajmoprimaca. Verovatnije je da će privatne banke imati pravi skup podsticaja i stručnost u tome. Nije iznenađujuće da su javni servisi u Indiji bolji u obezbeđivanju funkcija javnog dobra, dok privatne banke izgledaju pogodnije za alokaciju kredita.

Optimalna kombinacija bankarskog sistema između javnog i privatnog svodi se na ono što vam je potrebno od vašeg bankarskog sistema i na posebna trenja sa kojima se vaša ekonomija suočava. Kada je klin između društvenih i privatnih davanja veliki, kao što je slučaj sa finansijskom uključenošću, postoji jak razlog za javne banke. U ovoj fazi, čini se da je neefikasnost u alokaciji kapitala veći problem za indijski bankarski sektor, dok je u SAD debata usredsređena na aspekte javnog dobra u bankarstvu. Stoga bi moglo imati smisla da SAD dobro razmisle o javnim bankama koje se mogu koristiti za finansijsku inkluziju u skladu sa uspehom PMJDY u Indiji. S druge strane, selektivna privatizacija neefikasnih javnih emitera je dobrodošao potez za indijski bankarski sektor.

Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju 9. marta 2021. pod naslovom „Dobijanje ispravnog stanja u banci“. Čari je profesor ekonomije i finansija i direktor Inicijative za moderne indijske studije na Univerzitetu Severne Karoline u Čepel Hilu, a Purnanandam je profesor finansija Majkla Starka na Ross School of Business Univerziteta u Mičigenu