Problem Ašrafa Ganija

Sanjib Baruah piše: Ako bi Avganistan zapao u građanski rat, on će morati da podeli deo krivice, ali samo za svoj neuspeh da ovlada politikom uprkos tome što mu je stavljena loša ruka

Ašraf Gani u Kabulu, Avganistan. (fajl)

Niko ne zna kakva je budućnost Avganistana kada se strane trupe predvođene SAD u potpunosti povuku iz zemlje. Ali brze pobede talibana na bojnom polju od početka povlačenja trupa iznenadile su mnoge posmatrače. Iako je povratak pod vlast talibana malo verovatan, malo ko bi isključio ulazak u građanski rat.

Postoji posebna ironija u ovakvom razvoju događaja. To se dešava pod nadzorom cerebralnog šefa države, globalno poštovanog zbog svoje stručnosti o neuspehu države i građanskim ratovima. Predsednik Ašraf Gani se često opisuje kao tehnokrata, možda zbog njegovog rada u Svetskoj banci. Ali Gani je humanistički orijentisan akademik i politički intelektualac. Antropolog po obrazovanju, on duboko poznaje istoriju, politiku i ekonomiju Avganistana. Afganistanski glavni teoretičar, naziv koji je dao američki pisac Džordž Paker, čini se prikladnijim.

Paker pita da li predsednik Ašraf Gani, stručnjak za propale države, može da spase svoju zemlju od kolapsa. Ironično, Ganijeve ideje o tome kako popraviti propale države – da pozajmimo naslov knjige koju je koautor sa Kler Lokhart – pružaju najbolje objašnjenje za trenutnu krizu u zemlji. Gani i Lokhart vide propalu državu ne samo kao lokalizovani problem pojedinačnih država. Oni tvrde da četrdeset do šezdeset država, dom za skoro dve milijarde ljudi, ili klize unazad i klate se na ivici implozije ili su se već urušile, u središtu je svetske sistematske krize.

Popravljanje neuspešnih država: Okvir za izgradnju polomljenog sveta je kritika delimične i nekoherentne reakcije međunarodne zajednice na problem. Gani i Lokhart nude okvir koordinisanog delovanja koji bi mogao da preorijentiše sistem pomoći ka izgradnji sposobnih država.

Ako Gani nemilosrdno govori o potrebi za strategijom izgradnje države, Amerikanci vole da govore o izgradnji nacije, iako čudno, samo da bi je odbacili kao cilj. Nismo otišli u Avganistan da bismo gradili naciju, izjavio je predsednik Džo Bajden. On nije prvi predsednik SAD koji se odrekao izgradnje nacije. Džordž V. Buš je kao predsednički kandidat 2000. rekao da američke trupe ne treba da se koriste za izgradnju nacije, već da se bore i pobeđuju u ratu. Barak Obama i Donald Tramp obećali su da se neće zaglaviti u izgradnji nacije.

Ali šta Amerikanci podrazumevaju pod izgradnjom nacije? To nije ono što većina nas u Indiji razume pod pojmom. To je lažni prijatelj — reč na stranom jeziku koja deluje poznato, ali ima drugačije značenje. Iako je taj termin izgubio na značaju u indijskom javnom diskursu, on je zadržao svoje staro značenje - izgradnju nacionalnih političkih zajednica.

Kolumnista Vir Sanghvi nedavno se pozvao na ovaj termin u sećanju na hindi bioskopsku zvezdu Dilipa Kumara. Tokom 1950-ih, kada je termin izgradnja nacije bio u modi, piše on, Džavaharlal Nehru je angažovao Kumara za zadatak da pomogne u izgradnji morala u mladoj naciji. Kumar je promovisao nove indijske programe socijalne zaštite, igrao je glavne uloge u kratkim patriotskim filmovima, pojavljivao se na događajima koji promovišu nacionalnu integraciju i prikupljao novac za oružane snage. I značajno, sve je to radio besplatno.

Uporedite ovo sa upotrebom termina u američkom javnom diskursu. Američki diplomata i stručnjak za bezbednost Džejms Dobins definiše izgradnju nacije kao upotrebu oružane sile nakon sukoba radi promovisanja trajnog mira i uspostavljanja reprezentativne vlade. Kada su SAD izvršile invaziju na Irak 2003. godine, Dobrins je izjavio da nijedna vojska na svetu nema više iskustva u izgradnji nacije.

Ova dva značenja ne mogu biti različitija. Većini ljudi na globalnom jugu, ideja o invazijskoj sili koja se bavi izgradnjom nacije izgledala bi sumnjiva. Značajno je da kada se mnogi američki civilni i vojni zvaničnici odriču izgradnje nacije, oni to često čine sa osećajem čeznutljivosti. Američki general Dejvid Petreus jednom je novinaru rekao da razume intelektualnu averziju prema izgradnji nacije, ali ne vidi kako to izbegavate.

Kada komentatori negativno govore o vojnom osoblju koje služi kratke dužnosti u Avganistanu ili Iraku, kontrast je sa britanskim ili drugim evropskim imperijalnim snagama koje većinu svoje karijere provode u kolonijama gde bi mogle da uče kulturu i jezike domorodaca.

Teško je propustiti nostalgiju za imperijama. Američki novinari koji su izveštavali iz Iraka ili Avganistana nazivali su nekoliko američkih ambasadora u tim zemljama vicekraljevima. Iako se oko ovakvog izbora reči može svađati, nema sumnje da je u to vreme američki ambasador bio najmoćnija ličnost u toj zemlji, bar do formalne predaje suvereniteta vladi domaćina.

U Popravljanju propalih država, Gani i njegov saradnik ističu da u polovini zemalja koje su izašle iz sukoba dolazi do obnavljanja neprijateljstava u roku od jedne decenije. Ako se građanski rat vrati u Avganistan, to će biti prvenstveno zato što SAD i njeni saveznici nisu imali politički kapacitet da usmere svoju pomoć ka izgradnji funkcionalne države.

Američkim predsednicima je bilo mnogo lakše da mobilišu podršku Kongresa za oblik pomoći gde su američki privatni izvođači bili ključni agenti. Rezultat, da proširimo jedan od Ganijevih primera, bio je da je od svakog američkog dolara koji je američki građanin velikodušno izdvojio za podršku stabilnosti u Avganistanu, čak 80 centi završilo u SAD, a najmanje 10 centi ostatka u džepu Avganistana elite su možda završile u Dubaiju. Uprkos dokazima da bi pojava nacionalne građevinske industrije mogla biti kritičan faktor u popravljanju propalih država, nijedna takva industrija ne bi mogla da se pojavi u ovim okolnostima. Ako bi Avganistan zapao u građanski rat, predsednik Gani će, naravno, morati da podeli deo krivice, ali samo za njegov neuspeh da ovlada politikom kao veštinom mogućeg uprkos lošoj ruci.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 2. avgusta 2021. pod naslovom „Neuspešna država, predsednik vizionar“. Pisac je profesor političkih studija na Bard koledžu u Njujorku