Jednakiji od drugih

Presuda Aadhaar deli ljude ove zemlje na one koji primaju državnu pomoć i druge. Prvi će dobiti socio-ekonomska prava ako urade ono što se od njih traži. Privatnost je luksuz koji sebi ne mogu priuštiti.

Kako Životinjska farma zaključuje, sva druga pravila nestaju da bi ih zamenila jedna zapovest: Sve životinje su jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih. (Ekspresna fotografija Abhinav Saha)

Znakovi su bili tu od početka. Siromašni su bili deo marketinške strategije za promovisanje projekta koji bi zahtevao od ljudi da se upišu u bazu podataka koja bi se koristila kao platforma identiteta na kojoj bi se mogla graditi preduzeća. U samoj 2013. Nandan Nilekani je bio jasan u pogledu ovih poslovnih ambicija. I, u februaru 2018, kada je Nilekani napisao da projekat uopšte nije bio ušteda, već, rekao je, kao neko ko je imao ulogu u stvaranju Aadhaara, mogu da tvrdim da smo uvek mislili o njemu kao o univerzalnoj digitalnoj infrastrukturi , ne samo šema, postalo je još jasnije da su siromašni i objašnjenje curenja i uštede samo opravdanje.

Pregled strategije za 2010. kaže: UID će garantovati samo identitet, a ne prava, beneficije ili prava.

U 2010. dokument UIDAI je priznao da se ništa ne zna o tome da li će biometrija i u kojoj meri raditi. Dok NIST (u SAD) dokumentuje činjenicu da tačnost biometrijskog podudaranja izuzetno zavisi od demografije i uslova životne sredine, nedostaje čvrsta studija koja dokumentuje tačnost koja se može postići u indijskoj demografiji (veći procenat ruralnog stanovništva) i u indijskim uslovima životne sredine (ekstremno topla i vlažna klima i objekti bez klimatizacije). U stvari, nismo mogli da pronađemo nijednu verodostojnu studiju koja procenjuje dostižnu tačnost ni u jednoj od zemalja u razvoju.

Godine 2011, R S Šarma, tada direktor misije UIDAI-a, rekao je u intervjuu: Drugi izazov sa kojim se suočavamo je kvalitet otisaka prstiju. Snimanje otisaka prstiju, posebno fizičkih radnika, predstavlja izazov. Kvalitet otisaka prstiju je loš zbog grube spoljašnjosti prstiju uzrokovane napornim radom, a to predstavlja izazov za kasniju autentifikaciju.

U 2015. UIDAI je priznao da je uspostavio UIDAI biometrijski centar kompetencija jer () priroda i raznolikost radne populacije Indije dodaje još jedan izazov postizanju jedinstvenosti kroz biometrijske karakteristike.

Ipak, to je ta nesigurna klasa ljudi od kojih je zatraženo da se upišu, povežu i autentifikuju, koristeći biometriju da bi utvrdili da su oni za koje kažu da jesu. Zato nije ni čudo što je stopa neuspeha u autentifikaciji bila veoma visoka. Procena većine pokazala je uspeh od preko 99,7 odsto, i to je uverilo sudije da je biometrija nepogrešiva. Sudija Chandrachud, u svom neslaganju, citira Ekonomski pregled iz 2016-17. koji je utvrdio da je stopa biometrijskih neuspjeha među korisnicima 49 posto u Džarkandu i 37 posto u Radžastanu. Ovo je bilo u materijalima koji su podnosioci predstavke predali sudu.

Nespremnost fintech kompanija da koriste biometriju nalazi se u Izveštaju Vatal komiteta o digitalnim transakcijama, gde je u decembru 2016. rečeno da ne žele da koriste biometriju dok još uvek koriste UID sistem jer je istaknuto da biometrijski zasnovani verifikacija zahteva dostupnost interneta i visokokvalitetnu mašinu sposobnu da uhvati biometrijske detalje kupaca, pa je zbog tehničkih uslova uslovljena. Ovo je bio problem i pri isporuci obroka, ali nije imao nijedan odbor koji bi tražio da siromašni ne budu podvrgnuti ovim hirovima.

U 2017. došlo je do prave eksplozije obaveštenja, od kojih je svako zahtevalo da se UID broj unese u svaku zamislivu bazu podataka, govoreći osobama u ručnom čišćenju, žrtvama gasne katastrofe u Bopalu, ženama spasenim od prostitucije, osobama sa invaliditetom, osobama sa pozitivnim testom za HIV — lista je predugačka — pre nego što mogu da traže pomoć države.

Najneprijatniji rez od svih naneo je većinskom presudom u pitanju prava siromašnih. Presudom se narod ove zemlje deli na one koji primaju državnu pomoć i ostale. Prvi će dobiti socio-ekonomska prava ako urade ono što se od njih traži. Privatnost je luksuz koji sebi ne mogu priuštiti.

Mašta koju je dočarao Džordž Orvel je bila opipljiva prisutnost u ovom projektu: Veliki brat. Postoji još jedna istina o kojoj je govorio. Kako Životinjska farma zaključuje, sva druga pravila nestaju da bi bila zamenjena jednom zapovešću: Sve životinje su jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih.