Stigma mentalnog zdravlja: globalna pošast

Pošto Covid otkriva dugotrajne probleme mentalnog zdravlja, postalo je lakše pričati o njima. Ali pred destigmatizacijom je još dug put

pandemija covid-19, mentalno zdravlje pandemije koronavirusa, problemi mentalnog zdravlja covid-19, zaključavanje koronavirusa mentalno zdravlje, zaključavanje mentalnog zdravlja, indijski ekspresStigma mentalnog zdravlja je jedna od ključnih prepreka kada je u pitanju traženje nege.

Napisao Shalini Ahuja

Pandemija Covid-19 i neuporedivi izazovi mentalnog zdravlja koje je dovela učinili su važnijim nego ikad da nastavimo da činimo korake ka razumevanju koncepta stigme mentalnog zdravlja i načina na koji bismo mogli da se nosimo sa njom širom sveta.

Sada nije iznenađenje da se jedan od sedam ljudi koji žive u zemljama sa niskim resursima ne leče od depresije. Stigma mentalnog zdravlja je jedna od ključnih prepreka kada je u pitanju traženje nege. Može se tvrditi da bi uprkos svojim razornim efektima, COVID-19 mogao dramatično smanjiti stigmu, posebno kada je u pitanju traženje nege za probleme mentalnog zdravlja.

Ali hajde da prvo razumemo šta je stigma mentalnog zdravlja. Termin mentalno ili lud koristi se na derogativan način da se odnosi na osobe sa problemima mentalnog zdravlja. Godine 2019., film na hindskom jeziku pod nazivom Mental Hai Kya?, što u prevodu znači Jesi li lud?, izazvao je bijes među zdravstvenim radnicima, pozivima da se promijeni naslov.

Naš tim je nedavno intervjuisao Grahama Thornicrofta, psihijatra koji je intenzivno i duboko uključen u istraživanje stigme mentalnog zdravlja na Institutu za psihijatriju, psihologiju i neuronauke na King's College London. Stigmu je podelio na tri komponente – znanje, stav i ponašanje. Poslednje – ponašanje – proizilazi iz društvene izolacije, kao što je ono što doživljavamo tokom pandemije, kao i isključenosti iz mejnstrim aktivnosti i građanstva. On je smatrao da je u osnovi pogrešno uskraćivanje ovih osnovnih ljudskih prava osobama sa mentalnim bolestima. To ga je navelo da razmisli, pre svega, kako da smanji i na kraju iskoreni stigmu. Naknadno istraživanje navelo ga je da obavlja mnogo poslova u zemljama sa niskim i srednjim prihodima, uključujući Indiju, dok je takođe pokušavao da utvrdi da li je stigma statična ili varijabilna i evoluirajuća, u naprednim zemljama i zemljama u razvoju. Napomenuo je da je to svakako upravljivo u širim slojevima zajednica.

Studije u 30 do 40 zemalja su zaključile da je stigma univerzalna – na primer, prijavljuje je oko 90 odsto ljudi sa šizofrenijom širom sveta. Može se pojaviti u obliku promenljive socijalne isključenosti – na primer, negativno utiče na izglede za brak u Indiji, dok u Kini može biti izvor sramote. Stope stigme u zemljama sa višim prihodima mogu biti veće od onih u drugim zemljama, možda zbog pritiska da se ističu.

U zemljama sa niskim prihodima, neko može da bude nezdrav i da i dalje igra aktivnu društvenu i produktivnu ulogu negde, jer postoji mnogo takvih uloga koje treba igrati u porodici i društvu. Strah od neuspeha muči neke osobe sa mentalnim bolestima, što može postati razlog da se ni ne prijavljuju za posao. Štaviše, strah od neuspeha u intimnim odnosima takođe može odvratiti osobe sa mentalnim bolestima da pokušaju ili pokrenu takav aranžman. Kako onda da rešimo ovu mikroagresiju prema ljudima koji žive sa problemima mentalnog zdravlja?

Znamo da je poboljšanje kontakta sa ljudima koji su iskusili probleme mentalnog zdravlja najbolji način da se smanji stigma. Do danas, većina ljudi sa mentalnim bolestima ćuti o svom stanju, izbegavajući da razgovaraju o svojim problemima iz straha da će izgubiti obraz, narušiti svoju reputaciju ili ugroziti svoj porodični status. Imati prostor u kojem će biti dobrodošli i saslušani, a ne osuđivani, uveliko će im omogućiti da podele svoja iskustva.

U malom delu ruralnog Andhra Pradeša, istraživači su koristili postere, slike, bubnjeve i kratku uličnu igru, kao tehniku ​​intervencije za smanjenje stigme mentalnog zdravlja. Glumac je prikazao nečije putovanje kroz krize mentalnog zdravlja i neuspehe pre nego što je dobio podršku i pokazao nadu, poboljšanje i oporavak. Ljudi su se okupljali oko bine, voljni da pričaju i diskutuju o onome što su videli, čak i dve do tri godine nakon događaja. Glavni cilj predstave bio je da manifestuje, isporuči i kulturno prilagodi i obuči društvo za dobrobit onih koji su ograđeni na njegovim rubovima.

Često nas pitaju da li se ruralna i urbana područja razlikuju u reagovanju na intervencije za socijalni kontakt između osoba sa problemima mentalnog zdravlja i društva u celini, kako bi se smanjila stigma za osobe sa šizofrenijom i drugim mentalnim poremećajima? Ove odgovore još ne znamo.

Industrija zabave je puna loših prikaza i tumačenja mentalnog zdravlja, što doprinosi stigmi mentalnog zdravlja. Mediji eksploatišu mentalne bolesti kako bi stvorili senzacionalizovane naslove i lako privukli pažnju čitalaca.

Nedostatak istinske simpatije ili zabrinutosti za problem sprečava da se tema mentalnog zdravlja istraži ili sačuva od zanemarivanja. Duševno bolesni ljudi su često kriminalizovani i pokriveni kao ubice i ubice u medijima kao rezultat nekih izolovanih incidenata. Štampani medijski sadržaj je samo odraz ove fascinacije i stigme, poduprt lažnim mitskim verovanjima koja se šire oko bolesti, a nude samo neke savremene primere i primere nasilnih zločina počinjenih pod prinudom bolesti. Kao takvo, postaje uobičajeno generalizovati uprkos netačnosti koja dolazi sa tim.

U međuvremenu, jedan nedavni razvoj događaja je da slavne ličnosti otkrivaju i otkrivaju svoju borbu sa mentalnom bolešću. Pokret protiv stigme, tako, efektivno postaje podržan od strane poznatih i uticajnih ličnosti.

Pre deset do 15 godina, stigma je bila još zagušljivija, sa pristrasnim pričama koje su naslovljene i senzacionalno izveštavane, sa rečima kao što su „šizofreni ubica“, „ludi ubica“, „ludi manijak“ i „psihotičar“ koje su se slobodno koristile. Na neki način, tokom pandemije videli smo da je ova negativnost zamenjena odgovornijim, osetljivijim i iskrenijim izveštavanjem o srodnim pričama u štampanim i elektronskim medijima. Zaista, izgleda da postoji zajednički napor da se dođe do promene javnog i ličnog senzibiliteta u odnosu na mentalne bolesti.

Članovi porodice i prijatelji ljudi koji žive sa problemima mentalnog zdravlja često se suočavaju sa mnogim izazovima dok se brinu i zarađuju za život. Ove kombinovane odgovornosti su veoma stvarne i mogu biti veoma zastrašujuće.

Još jedna zanimljiva perspektiva je da ljudi sa šizofrenijom često krive članove porodice kao najveći izvor stigme. S druge strane, oni koji se oporavljaju tvrde da im je obaveza i podrška porodice pomogla da pobegnu od bolesti. Osoba sa bolešću, čak i ako je manje-više izlečena, oseća potrebu za slobodom od svojih porodica – koje su često previše zaštitnički nastrojene. U međuvremenu, izgovor staratelja da zadrže povodac za svoje članove porodice koji se oporavljaju zasnovan je na mogućnosti recidiva i sveukupnog straha. Ovaj koncept, poznat kao „mollycoddling“, koji sprečava ljude da žive normalnim i ispunjenim životima, onemogućava, prema Thornicroftu. Stručnjaci za mentalno zdravlje su zabrinuti da se ova zagonetka pogoršala tokom pandemije, što je bilo očigledno po velikom broju porodica koje su se obratile za onlajn podršku.

U svetlu ovog sukoba, porodice treba ohrabriti da budu privržene bez preteranog angažovanja, dajući članu porodice sa mentalnim oboljenjima sopstveni prostor da nastavi sa svojim nastojanjima da se poboljša i sledi svoje interese. Porodice treba da ostanu dovoljno bliske da odagnaju svoje poteškoće, ali i da ih puste da uče iz svojih grešaka i da ponovo ustanu. Štaviše, moraju ih uvek podržavati i štititi. Ljubav, empatija, saosećanje i druženje su humanitarne metode koje idu dug put u procesu lečenja.

Slično tome, porodice ne bi trebalo da zaziru od traženja podrške od psihijatara, psihologa, fizioterapeuta, nutricionista, itd.

COVID-19 će verovatno uticati na naše psihičko zdravlje i blagostanje iz različitih razloga, uključujući prinudno socijalno distanciranje, dugoročne neželjene efekte COVID-19 i nemogućnost pristupa nezi zbog drugih zdravstvenih stanja. Zabrinutost zbog socijalne izolacije već je doprinela povećanom osećaju uznemirenosti u opštoj populaciji. Međutim, dugoročni ekonomski efekti pandemije su zastrašujući. Da bi se ljudi sačuvali od siromaštva, posebno oni koji su najugroženiji zbog ozbiljne mentalne bolesti, treba planirati opsežne strategije za ublažavanje posledica.

Rad kroz pandemiju COVID-19 naveo je stručnjake za mentalno zdravlje da shvate potrebu da se povežu sa ljudima i pruže podršku za procenu i lečenje putem tehnologije. Već smo naišli na promenu paradigme u našim metodama pružanja lečenja, što znači da će tehnologija igrati veću ulogu u pružanju kliničkih usluga u budućnosti. Ali nemaju svi, posebno stariji članovi porodice, pristup ovoj tehnologiji, niti se svi zdravstveni radnici osećaju sigurnim da je koriste sa svojim korisnicima usluga. Sve ovo će morati da se razmotri radi šireg unapređenja tehnoloških rešenja za lečenje problema mentalnog zdravlja.

Međutim, kao što je ranije pomenuto, kolateralna prednost pandemije COVID-19 mogao bi biti osećaj nove normalnosti, koji može pomoći ljudima da se osećaju manje stigmatizovano dok traže pomoć. Ovim dokazima može biti potrebno neko vreme da porastu, ali možemo početi razvijanjem novih načina za poboljšanje društvene interakcije sa ljudima koji imaju problema sa mentalnim zdravljem. To se može postići tako što im se ponudi siguran, čak i virtuelni, prostor za samoizražavanje. COVID-19 je pokazao mnogo zanemarene probleme mentalnog zdravlja u našim društvima, kao i stigmu povezanu sa njima, istovremeno nam omogućavajući da se usredsredimo na živote do kojih nam je stalo i da im damo smisao.

Pisac je negovatelj i istraživač mentalnog zdravlja na King's College u Londonu. Priznanja: Profesor Graham Thornicroft, Alka Singh i Anil Vartak