Maska je kulturna ikona pandemije

Nakon pandemije došlo je do nepredvidive društvene stratifikacije. To bi, može se pretpostaviti, trajalo još neko vreme uprkos empatiji koju pokazujemo u našim privatnim prostorima.

korona virus, coronavirus indija, korona virusne maske, socijalno distanciranje, zaključavanje Indije, zaključavanje 5.0Nakon pandemije došlo je do nepredvidive društvene stratifikacije.

Četvrta faza izolacije završena je u nedelju. Ali pre nego što analiziramo njegove pozitivne i negativne strane, moramo da se pomirimo sa određenim osećajem straha koji je povezan sa virusom COVID-19 čak i dok se pripremamo za svet nakon pandemije.

Širom sveta, nekoliko mislilaca i filozofa razmišljalo je o pandemiji i njenom mogućem uticaju na život i društvo. Najznačajniji od njih su Slavoj Žižek i Đorđo Agamben. Po Žižekovom mišljenju, novi osećaj komunizma će se razviti nakon pandemije. Italijanski filozof Agamben smatra da je pandemija još jedna platforma na kojoj se stvaraju sponzorisani homo saceri. Više se brine o tužnom stanju žrtava, kada država u svoj svojoj dominantnoj ekstravaganciji nesrećno propada. Ovo bezuslovno pitanje neuspeha je ključno u indijskom kontekstu jer se susrećemo sa strahom i zebnjom koju je pandemija stvorila.

Sa opuštanjem koje se povećava u poslednjim fazama izolacije, ljudi su počeli da misle da je kretanje mogućnost. Ali kakvo kretanje gledamo? Lica prekrivenih maskama i rukama u rukavicama, čekamo u redovima da kupimo stvari, osuđujemo se na socijalno distanciranje i ne prepoznajemo saputnika — radnika migranta ili pomoćnika u kući.

Nakon pandemije došlo je do nepredvidive društvene stratifikacije. To bi, može se pretpostaviti, trajalo još neko vreme uprkos empatiji koju pokazujemo u našim privatnim prostorima. Vertikalne i dijametralne podele u društvu su veoma akutne za konceptualizaciju, pa čak i za teoretisanje. Postali smo naš Drugi. Čak iu našim domovima.

Panika i distanciranje su dve različite teme pandemije COVID-19. Kako broj pozitivnih slučajeva u zemlji prelazi lakh i po, naša budućnost počiva na nesigurnom medicinskom sistemu. Ulje na vatru dolio je rutinski protok posetilaca iz jedne države u drugu. Paniku uglavnom proizvode vesti koje čujemo, snimci sa kojima se upoznajemo i mreža šapata niskog obima. Ova panika se razlikuje od terora. Ova panika je proizvod naše potpune bespomoćnosti.

Distanciranje je ono što internalizujemo i primenjujemo u praksi. Sa malo prostora koji nam je na raspolaganju da nešto uradimo, održavamo distancu. Sada univerziteti i škole moraju da održavaju adekvatnu distancu od svojih učenika i nastavnika za obavljanje ispita ili za izvođenje nastave. Učionice su postale Drugo za akademika. Čuvar kapije vam se neće osmehnuti, a čak i ako jeste, malo je verovatno da će se registrovati jer je maskiran. Maska je kulturna ikona pandemije. I registruje vašu Drugost.

Proširujući Žižekovu tvrdnju da možemo videti novi komunizam, primorani smo da shvatimo nekoliko dualizama u pitanju. Jedan takav problem je u oblasti etike. Održavamo nekoliko vebinara o svetu posle COVID-19. Ali da li smo zaista razmišljali o alarmantnom osećaju patnje koji imamo ovih dana? Ovde se podsećam na zapažanja Emanuela Levinasa o jeziku i patnji. Levinas je rekao: Lice mi govori i time me poziva na odnos koji nije srazmeran snazi ​​koju se primenjuje. Pitanje pred nama je nevidljivost lica.

Bolesni bolesnik od raka koji nigde ne može da bude primljen, poslednja oseka žene koja umire na putu zbog dehidracije, majka migrantica koja plače sa mrtvom bebom u krilu — sve su to nepodnošljiva odlagališta izolacije. Patnja ili podnošenje bola za Drugog je neizbežna obaveza. Ali patnja koju susrećem na bezličnim licima Drugog, ukazuje na radikalnu razliku između patnje Drugog i patnje u meni. Ovde se nalazi etika pandemije i zaključavanja. Kako rasteretiti ovu patnju, pitanje je upućeno državi i njenim građanima.

Unni predaje engleski na koledžu Deshbandhu u Delhiju