Učinite put do root pretraga bez prepreka

Svake godine hiljade usvojenih pojedinaca započinju i završavaju svoje putovanje kako bi pronašli svoje biološke roditelje u Puni i drugim gradovima Maharaštre koji su tradicionalno bili centri za usvajanje u zemlji.

usvojenje, usvojenje u inidi, usvojena deca, Vidya-Liselotte Sundberg, trgovina decom, agencija za usvajanjeCentri za usvajanje vole da promovišu srećne priče o ponovnim susretima koje greju srce svih čitalaca. (Izvor: Wikimedia Commons. Reprezentativna slika)

Sedeći naspram mene, oči joj naviru od suza i glas joj se guši dok prelazi na poentu priče kada je prvi put videla svoju majku. Do sada je Vidya-Liselotte Sundberg prilično kontrolisala svoje emocije dok me je vodila kroz svoje putovanje od Švedske do Pune do Našika, opisujući svoju potragu za svojom biološkom majkom. Bila je to potraga koja je 39-godišnju pevačicu progutala veći deo njenog života, sve dok se nije završila u maju ove godine kada ju je konačno pronašla, posle godina truda.

Gledajući njenu dugu crnu talasastu kosu, njen laki osmeh i izražajne oči, sada blago crvene i prekrivene tankim slojem vode, srce mi je otišlo do devojčice koja je, bez svoje krivice, nosila ovaj emotivni prtljag od rođenja. Ona koja ju je sigurno opustošila i bila odgovorna za hiljadu nepostavljenih pitanja bez odgovora tokom njenog odrastanja i odraslog doba. Ali onda je to surova istina o životu svakog usvojenika.

Sjetio sam se još jedne priče koju sam pratio prije otprilike dvije godine o drugoj usvojenici koja se upravo ponovo spojila sa svojom rođenom majkom. Slučaj je bio izuzetan iz dva razloga. Prvo, jer je ovde majka bila ta koja je pokrenula potragu za svojom ćerkom koju je napustila — u većini slučajeva dete traži svog biološkog roditelja.

I drugo, zato što je majka krenula na ovo putovanje po nalogu svog sina — zakonitog sina koji ju je ohrabrio da pronađe svoje vanbračno dete. Ponovni susret majke, sina i ćerke, koji su doleteli iz Norveške (gde je odvedena nakon usvajanja) bio je pun hiljadu emocija.

Zajednička nit u obe pretrage, osim ogromnog emocionalnog previranja, bio je umor i poraz koje su svi likovi doživeli stotine puta u svojoj potrazi u smislu birokratskih kašnjenja, prepreka i apatije.

Svake godine hiljade usvojenih ljudi iz celog sveta traže svoje biološke roditelje. Za veliki broj njih, odredište je Puna i/ili drugi gradovi Maharaštre koji su tradicionalno bili centri za usvajanje u zemlji. Centri za usvajanje vole da promovišu srećne priče o ponovnim susretima koje greju srca svih čitalaca. Ali između redova je još jedna priča koja često ostaje neispričana. Od bezbrojnih prepreka i problema koji opkoljavaju takve poduhvate. Problemi, koji su, za razliku od emotivnog troška, ​​mogli da se izbegnu ili barem umanjuju.

Najduže je glavni problem bilo potpuno uskraćivanje informacija usvojenim licima po zakonu. U 2011. godini, nakon žustre i burne bitke koju su vodili mnogi usvojenici poput Aruna Dolhea, zakon je izmenjen i ovo pravo je dodeljeno usvojenicima putem instrukcija domovima za usvajanje da olakšaju pretragu korena. Ali ubrzo je usledio jahač – nijednoj trećoj strani nije bilo dozvoljeno da izvrši pretragu i navigaciju kroz komplikovanu stazu u njihovo ime.

Pravilo je možda proizašlo iz plemenitih namera, ali s obzirom na to da većina ovih usvojenika živi u inostranstvu, to je ozbiljno ograničilo njihove napore. Kao prvo, to je značilo da će oni lično morati da se spuste svaki put da prate svaku vezu koja se pojavila. Dodajte tome neizbežnu neosetljivost sistema, nevoljkost mnogih domova za usvajanje da nastave potragu s obzirom na to da neka usvajanja možda nisu bila striktno po zakonu i birokratizam koji je endemičan za vladine institucije u ovoj zemlji, zaista je predstavljalo odvraćanje nego ohrabrivanje korena pretrage.

Anjali Pavar, konsultant pri Protiv trgovine decom, holandske organizacije koja sprovodi korenske pretrage za usvojenom decom i koja je postigla preko 40 uspeha u poslednjih osam godina, kaže da je uskraćivanje pomoći trećim licima usvojenima jedna od najoslabljujućih mera koje se primenjuju mesto. Većina ove dece, koja su uvek odgajana u inostranstvu, ne znaju jezik ili kulturu, pa čak ni ne mogu da pročitaju svoje dosijee koje su im dali nakon herkulovskih napora da ih nabave, kaže Pavar. Ona često sprovodi ove pretrage u ime usvojenika sada nakon dobijanja njihovih punomoćja.

Dakle, ono što je zakon uradio je samo povećao papirologiju, ističe Pavar, dodajući da je dozvoljavanje pretresa trećim stranama sa ograničenjima i aktivnim učešćem advokata i nevladinih organizacija verovatno put napred ako bilo koja vlada ozbiljna želi da olakša traženje korena .

Umesto toga, ono što Indija ima su redovna saopštenja i pravila koja daleko od toga da pomažu nesrećnim usvojenicima, povećavaju njihove borbe i komplikacije. Ministarstvo za razvoj žena i dece najavilo je pre deset dana da će postaviti kolevke u policijskim stanicama, bolnicama i sirotišta širom zemlje kako bi podstaklo roditelje koji ne mogu da vaspitavaju svoju decu da ih ostave tamo umesto da ih ostavljaju u kanti za smeće, železničkim šinama. i rečne strane. Taj humani potez, dodaje Ministarstvo, takođe bi pomogao da se premosti jaz između 14.000 zahteva za usvajanje i dostupnosti samo 600 dece.

Taj potez je, prema mišljenju stručnjaka za usvajanje širom zemlje, legalan način da se roditeljima kaže da je u redu da daju neželjenu decu na usvajanje kada su istraživanja širom sveta istakla da ništa ne može biti gore za dete čiji su roditelji živi. , nego da odrastu u usvojenoj porodici. Svako istraživanje o emocionalnom blagostanju dece složilo se da je biološka porodica pogođena siromaštvom i problemima mnogo bolja za dete nego bogata, obrazovana, ali usvojena. Hiljade pretraga koje svake godine pokreću usvojena deca samo ponavljaju ovaj stav.

Gledam Vidju koja se vratila u Punu iz Švedske samo mesec dana od prvog susreta sa svojom majkom i ne mogu a da se ne složim. Vreme je da ne gledamo na jaz između broja zahteva za usvajanje u odnosu na napuštenu decu i donosimo zakone koji bi mogli da podstiču napuštanje, već radimo na potpunom smanjenju napuštanja.

A kada to nije moguće, moramo da usvojimo osetljiviji pristup drugoj strani spektra – pružimo svaku moguću birokratsku, finansijsku i emocionalnu pomoć onima koji odluče da putuju sa pola sveta u Indiju da traže svoje korene – a kroz to i njihov duševni mir.

Pre mnogo godina indijska društvena ograničenja su im možda uskratila pravo po rođenju da žive sa roditeljima. Najmanje što (nadajmo se) razvijenije društvo i vlada mogu učiniti da nadoknade jeste da minimiziraju prepreke i maksimiziraju podršku kako bi pomogli usvojenim pojedincima da se povežu sa prekinutim vezama kako bi ponovo upotpunili svoj život.