Lekcije iz smrti indeksa lakoće poslovanja

Sonalde Desai piše: Ekonomske posledice i političke koristi povezane sa tim podstakle su mnoge zemlje da pokušaju da igraju sistem tako što će površno poboljšati indikatore koji se mere i, kada to nije uspelo, vršeći eksplicitni pritisak na istraživački tim Svetske banke.

Istraživači Svetske banke razvili su EoDB sistem rangiranja pod pretpostavkom da će bolji zakoni i regulatorni okviri povećati lakoću poslovanja i poboljšati ekonomske performanse.

Mnogo hvaljeni Indeks lakoće poslovanja (EoDB) je mrtav. Vodeći proizvod koji je kreirala Svetska banka bio je napadnut zbog toga što su njegovi podaci modifikovani kao odgovor na pritisak zemalja poput Kine i Saudijske Arabije. Kao rezultat nezavisne revizije, Banka je sada napustila indeks. Pitanje za nas je da li da pokušamo da je oživimo ili da otpevamo njen rekvijem i idemo dalje? Koje su pouke iz ovoga za budućnost međunarodnih indeksa koji rangiraju zemlje na osnovu niza ishoda u nadi da će ih to osramotiti da rade bolje? Pre nego što odgovorimo na ovo pitanje, potrebna je obdukcija EoDB-a.

Istraživači Svetske banke razvili su EoDB sistem rangiranja pod pretpostavkom da će bolji zakoni i regulatorni okviri povećati lakoću poslovanja i poboljšati ekonomske performanse. Prikupio je podatke od ispitanika u različitim zemljama u vezi sa postojećim zakonima i propisima o više dimenzija, potvrdio ih internim ispitivanjem, a zatim ih kombinovao u opšti indeks koji nam je omogućio da rangiramo zemlje. Na primer, indeks je uključivao dimenzije kao što su procedure za pokretanje biznisa, dobijanje građevinskih dozvola, dobijanje priključka na struju, registracija imovine, dobijanje kredita, zaštita manjinskih investitora i plaćanje poreza, između ostalog. Svaka dimenzija je jednako ponderisana i sabirana da bi se napravila skala.

Ako želimo da napravimo međunarodno uporediv indeks, moramo postaviti slična pitanja. Ipak, mnoga od ovih pitanja možda nisu lokalno istaknuta u privredama na različitim nivoima razvoja. Na primer, EoDB je postavljao pitanja o lakoći dobijanja električne veze, pri čemu se rezultat Indije poboljšao sa 70 u 2015. na 89 u 2020. Međutim, đavo je u detaljima. Problem nije u uspostavljanju veze, već u pouzdanosti snabdevanja električnom energijom koja ometa indijsku industriju. Pored toga, većina pitanja se odnosila na hipotetičke slučajeve o društvima sa ograničenom odgovornošću. Međutim, istraživanje sopstvenih preduzeća Svetske banke pokazuje da su 63 odsto indijskih preduzeća samostalna preduzeća, a samo 14 odsto su ograničena partnerstva. Kada uključimo neregistrovana preduzeća, ovaj broj će verovatno biti još manji. Stoga, fokusiranje na zaštitu prava manjinskih vlasnika u ovom malom segmentu indijske industrije i njegovo korišćenje za rangiranje poslovne klime u Indiji ne izgleda posebno korisno.

Ono što je ironično jeste da je indeks dao ogromnu veru u formalizovane sisteme dok istovremeno prezire birokratske strukture ugrađene u ovu formalizaciju. Dimenzija nazvana dobijanje kredita je zanimljiv primer. Neoprezni čitaoci mogu pomisliti da to ima neke veze sa lakoćom dobijanja kredita u nekoj zemlji. Не тако. Jednostavno se zasniva na zakonima o stečaju i postojanju sistema kreditnog rejtinga u zemlji.

Problem sa EoDB-om nije samo to što je to gruba mera koja loše obuhvata poslovnu klimu složenih i neformalnih ekonomija poput Indije. Veći problem je to što je stekla takvu moć da su se zemlje takmičile da poboljšaju svoje rangiranje. Zašto je indeks toliko važan da se zemlje sagnu da vrše pritisak na Svetsku banku da poboljša svoje rangiranje? Na primer, Indija je na 139. mestu od 149 na Svetskom indeksu sreće, ali mi tome posvećujemo malo pažnje, dok je penjanje na lestvici EoDB-a postalo eksplicitni cilj politike.

Odgovor leži u potencijalnim posledicama rangiranja. Zemlje pretpostavljaju da će njihov EoDB rang privući strane investitore. Pošto strani investitori često nemaju pravi način da procene osnovnu poslovnu klimu u bilo kojoj zemlji, oni mogu koristiti rangiranje kao signal pri donošenju svojih investicionih odluka. Empirijski dokazi o ovom pretpostavljenom uticaju su upitni. Zaista postoje neki dokazi da je rezultat na EoDB povezan sa stranim direktnim investicijama, ali ova povezanost postoji uglavnom za bogatije zemlje. Studije Dinuk Jayasuriya, Adrian Corcoran i Robert Gillanders pokazuju da je ova asocijacija slaba za siromašnije zemlje. Na primer, 2020. Kina je bila najveći primalac SDI uprkos tome što je bila na 85. mestu na EoDB-u.

Jedan od manje vidljivih delova EoDB vežbe bila je osnovna politička poruka. Regulativa, koja se često tretira kao sinonim za birokratske prepreke, je loša, a napuštanje propisa doneće pozitivne rezultate. U pregledu EoDB-a, Timoti Besli je istakao pristrasnost protiv regulacije koja leži u osnovi mere zapošljavanja radnika, koja se bavi lakoćom zapošljavanja i otpuštanja radnika i rigidnošću radnog vremena. Predvođeni MOR-om, bilo je dovoljno protivljenja da ova dimenzija, iako je prijavljena, bude izbačena sa konačne rang liste.

Ipak, pretpostavljene ekonomske posledice, kao i političke koristi povezane sa poboljšanjem rangiranja, ohrabrile su mnoge zemlje da pokušaju da izigraju sistem površnim poboljšanjem indikatora koji se mere i, kada to nije uspelo, vršenjem eksplicitnog pritiska na svet. Istraživački tim banke kao što pokazuje trenutni debakl.

Ovo nas ostavlja pred zanimljivom dilemom. Iskustvo EoDB-a je istaklo i moć podataka i politički uticaj koji ovakva rangiranja mogu dati. Da li da pokušamo da reformišemo indeks ili da odustanemo od njega? Odluka počiva na odgovoru na dva pitanja. Prvo, da li postoje univerzalno prihvatljivi standardi zdrave ekonomske prakse koji su primenljivi i merljivi u različitim ekonomijama? Drugo, ako su indeksi tako moćni, treba li njihovu konstrukciju prepustiti institucijama poput Svjetske banke koje donose ne samo znanje, već i poseduju moć globalne ekonomske moći? U ovom trenutku, odgovor na oba izgleda da je ne.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 5. oktobra 2021. pod naslovom „Nelagodnost rangiranja“. Pisac je profesor i direktor centra NCAER-NDIC i Univerziteta Merilend. Pogledi su lični