Kuldip Nayar Autor KP Nayar

Bio sam nenamerni korisnik više puta od slave i reputacije Kuldipa Najara, jer sam njegov imenjak, malajski novinar koji svoje prezime piše baš kao što je to uradio Kuldip Najar.

Kuldip Nayar je bio među novinarima koji su se odlučno protivili vanrednom stanju i tokom tog perioda je bio u zatvoru. (Ekspresna fotografija Neeraj Priyadarshi)

Bio sam nenamerni korisnik više puta od slave i reputacije Kuldipa Najara, jer sam njegov imenjak, malajski novinar koji svoje prezime piše baš kao što je to uradio Kuldip Najar. Iako su mnogi novinari moje generacije, uključujući i nekoliko kolega tokom godina koliko sam radio u ovoj novini, bili mentori Kuldip Nayara, ja sam s njim imao samo klimne poznanike.

11. septembra 2003. primio sam poruku od Judea Pearla, oca Danijela Perla, reportera Wall Street Journala, koga su teroristi kidnapovali i obezglavili u Pakistanu skoro pet meseci nakon napada 11. septembra. Denijev otac me je pozvao da govorim na konferenciji u Njujorku koju je organizovala Seeds of Peace, grupa sa sedištem u Njujorku koja nastoji da inspiriše i neguje buduće generacije globalnih lidera u zajednicama podeljenim sukobima.

Te godine Fondacija Daniel Pearl je bila domaćin indijskim i pakistanskim tinejdžerima na dvogodišnjoj konferenciji Seme mira u Njujorku, zajedno sa dečacima i devojčicama iz Izraela i Palestine, kao i Turske i Grčke, svih zemalja pogođenih sukobom.

Gledajući unazad, shvatam da sam prihvatio poziv jer sam bio impresioniran radom Semena mira, čiji su savetnici bivši predsednici SAD Bil Klinton i Džordž HV Buš, kraljica Jordana Nor Al Husein i generalni sekretar Saeb Erekat Palestinske oslobodilačke organizacije.

Ujutro 14. oktobra 2003. pokupila me je limuzina iz Hiltona na Tajms skveru u Njujorku, gde su me smestili organizatori, i odvela me u prostrani muzejski kompleks na Menhetnu, mesto održavanja konferencije. Judea Perl, koji je bio na vratima da me primi, primetio je čim smo se sreli da je pretpostavio da sam mnogo starija nego što izgledam. Šalio sam se da izgledam mlado u svojim godinama. Peni je pao tek kada je pohvalio moj rad za mir između Indije i Pakistana. Fondacija Daniel Pearl i Seeds of Peace su me zamenili sa Kuldipom Najarom — koji je bio 30 godina stariji — i pozvali su me u Njujork pod pretpostavkom da sam renomirani novinar koji je takođe bio poznat kao najistaknutiji mirovni aktivista u Južnoj Aziji.

Pre godinu dana, dva indijska američka lekara u Tampi, Kiran Patel i njegova supruga Palavi, pozvali su me u Fort Loderdejl na trodnevne događaje povezane sa filantropskim doprinosom od 200 miliona dolara za medicinsko obrazovanje na Floridi. Par je sigurno znao ko sam. Ali kako je postupak počeo u Fort Loderdejlu, na NOVA Southeastern univerzitetu sam predstavljen kao neustrašivi novinar koji je uradio neke izvanredne stvari. Ne baš skroman po prirodi, priznao sam takve pohvale. Tek sledećeg dana kada me je jedan od organizatora pitao za vreme koje sam proveo u zatvoru tokom Hitne pomoći, sinulo mi je da su me neki ljudi zamenili sa Kuldipom Najarom.

Kada je premijer Atal Bihari Vajpayee otputovao u Lahore 1999. godine, insistirao je da Kuldip Nayar i Dev Anand ostanu s njim u vili guvernera Pendžaba. Bio sam u hotelu Avari zajedno sa medijima i nekim indijskim zvaničnicima. Pakistanci su promišljeno odredili Avari kao diplomatski objekat za vreme naše posete, tako da tamo može da služi alkohol od strane Visoke indijske komisije. To je Avari učinilo retkim, iako privremenim, pojilom u Lahoreu za mnoge istaknute Pakistance. Uz posete Indijancima, oni su obilato uživali u gostoprimstvu Visoke komisije. Prijatelji Kuldipa Nayara, koji su legija u Pakistanu, pronašli su moje ime registrovano kao gost u hotelu: Nayar kao prezime sa početnim K kao u Kuldip.

Telefon u mojoj sobi nije prestajao da zvoni noću; mnogi pozivaoci su ljuti, drugi povređeni što njihov Kuldip saheb nije stupio u kontakt iako je bio u Lahoreu ceo dan. Napustio sam Lahore sa uverenjem da je mirovni aktivista iz Nju Delhija popularniji u Pakistanu od svog premijera koji je svojom autobuskom diplomatijom otvorio novu stranicu u odnosima Indije i Pakistana.

Ima još ovakvih epizoda, ali jedna je imala izuzetno srećan kraj. Devedesetih sam se redovno pojavljivao na BBC World Service. Kada mi BBC nije platio oko devet meseci, razgovarao sam sa Buš Hausom u Londonu samo da bi mi rečeno da nijedna isplata nije na čekanju. BBC je kasnije otkrio da su svi moji čekovi otišli na adresu Kuldipa Najara. Naravno, dobio sam sve svoje obaveze za nekoliko nedelja uz izvinjenje.

Pisac je viši novinar