Impresivno je da je Indija skoro bezbolno uspela da se nosi sa pandemijom
- Категорија: Kolumne
„Stručnjaci“ koji su predvideli da će u Indiji biti 500.000 smrtnih slučajeva do prošlog jula pokazali su se tako pogrešnim. Gde su, inače, ti stručnjaci?
Prošle nedelje obeležena je mračna godišnjica na koju se svet kakav smo poznavali zauvek promenio. Svetska zdravstvena organizacija je 10. marta proglasila COVID-19 pandemijom. I, samo tako, nestala su putovanja, odmori, bioskopi, restorani, knjižare, žurke, festivali i sve ostalo što smo uvek uzimali zdravo za gotovo. Za neke je noćna mora koju je donela pandemija pojačana bolešću i smrću. Oni od nas koji nismo izgubili nekoga koga smo voleli ili se sami razboleli su srećnici.
Ove nedelje pišem iz onog sela pored mora gde sam se zatekao kada je premijer najavio to brutalno prvo zatvaranje. Smatram se posebno srećnim što sam pandemiju mogao da provedem ovde u ovom selu ispunjenom svežim vazduhom i šumom mora. I ne zatvoren u stanu u nekom gradu. Moje najdublje saučešće su sa onima koji su morali da trpe takvu vrstu zatočeništva.
24. marta prošle godine kada je premijer najavio da će od ponoći tog dana sve u Indiji stati, prva reakcija u ovom selu bila je panika. Ljudi koji su danima ranije rado učestvovali u jednodnevnom 'Janata policijskom času' i lupali u lonce i tiganje da proslave njegov kraj, izbačeni su iz ravnoteže. Najgore su stradali radnici iz udaljenih sela koji su iznenada ostali bez posla. Seoska privreda je izgrađena na ribolovu i turizmu. Ovi radnici dolaze da rade na ribarskim čamcima i u malim hotelima, rustičnim domovima i bučnim restoranima osvetljenim neonom. Za razliku od gradova u kojima su radnici migranti strašno patili, u ovom selu ljudi su pronašli načine da pomognu strancima da prežive dok ne odu kući. Seoski hram je delio hranu onima kojima je bilo potrebno i u početku je bilo saosećanja i dobre volje u izobilju.
Zatim, kako su dani prolazili i bolest je nastavila svoj nemilosrdni hod, anksioznost i strah su se širili i selo je zabranilo strancima da dođu ovde jer su verovali da su oni ti koji su doneli bolest. U ovom selu niko nije umro i samo se nekoliko ljudi razbolelo, ali je pokrivač straha mesecima visio nad svime. Ono što je otežalo život bilo je to što je nedeljama nakon završetka karantene došao ciklon Nisarga. Čupao je krovove seoskih kuća i rušio staro drveće i krhke stubove za struju. Srećom, niko nije stradao u ovom selu, ali još uvek ima trenutaka kada mi još uvek u ušima odzvanja zvuk ogromnog drveća koje se čupa iz korena i urlik tih ciklonalnih vetrova.
U poređenju sa onim kroz šta je selo prošlo prošle godine, čini se da je ova počela srećnije. Turisti su se vratili, mali hoteli tipa domaćinstva su puni, novi hoteli i restorani su otvoreni u selu, a barake na plaži koje nude vožnju čamcem i jet-ski su vaskrsle. Ponekad se čini kao da je noćna mora završila, ali onda dolaze vesti o „naletu“ u Mumbaju i drugim okruzima Maharaštre, i ponovo se širi panika. Ali, sada su dostupne vakcinacije i ljudi su se prilagodili ideji da će Covid-19 postojati neko vreme. Oni koji prate Covid priznaju da im je izvanredno što su se 'stručnjaci' koji su predviđali da će u Indiji biti 500.000 smrtnih slučajeva do prošlog jula pokazalo tako pogrešnim. Gde su, inače, ti stručnjaci?
Ono što je bilo najimpresivnije je da je Indija sa svojim beznadežno neadekvatnim javnim zdravstvenim ustanovama nekako uspela da se nosi sa pandemijom gotovo bezbolno. Ljudi koje poznajem koji su bili pozitivni i koji su morali da budu u karantinu u Covid centrima prijavljuju da su držani na čistim odeljenjima i da su se dobro čuvali. Jedine pritužbe koje su imali bile su da su toaleti bili pretrpani i prljavi. Žalosno je što je premijerov naglasak na Swachh Bharatu tokom njegovog prvog mandata imao tako mali uticaj na one koji vode vladine bolnice i klinike. Ali, starim navikama treba vremena da umru, a činjenica da naše zdravstvene službe nisu propale je zaista čudo.
Problem sa pisanjem političke kolumne je što se politički razgovori nikada ne završavaju, čak i kada je pandemija. Dakle, u svakoj prilici koju dobijem, nađem se da ćaskam sa lokalnim ljudima kako bih otkrio kako se osećaju o načinu na koji se vlada izborila sa pandemijom. Ono što sam shvatio je da osim tog prvog zaključavanja za koje većina ljudi veruje da je bilo previše iznenadno i suviše oštro, niko ni za šta ne krivi premijera. Njegovim mesečnim monolozima ne pridaju toliko pažnje kao nekada, ali veruju da je dao sve od sebe u veoma teškom trenutku. On ostaje popularan.
Na ličnom nivou, uspeo sam da otputujem u Mumbai na prvu vakcinaciju i uspeo sam da otputujem dva puta u Delhi letovima koji su bili skrupulozno čisti i društveno distancirani. Ali, preko aerodroma gde je socijalno distanciranje bilo nemoguće. U ovim posetama koje sam činio van ovog sela pored mora, trudio sam se da se što manje viđam i da što manje vremena provodim na javnim mestima. Sada sam, međutim, počeo da čeznem da se svet vrati na staro, ali kad god osetim da je ova čežnja postala previše intenzivna, podsetim se da sam srećan što sam preživeo.
Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 14. marta 2021. pod naslovom „Ruralni pogled na Covid-19“.