Netolerantni liberali?

Liberalizam treba da povrati plemenitu laž da ideje nisu politika drugim sredstvima.

Netolerantni liberali, Netolerantna debata, Debata o netoleranciji u Indiji, liberalizam, Nikolas Kristof, indijski ustav, vesti o IndijiSavremeni kredo da je sve političko je pravi izvor napetosti; jer ona ne može dati bilo kojoj sferi istraživanja svoju autonomiju proračunu politike.

Robert Frost je jednom slavno definisao liberala kao nekoga ko ne može da stane na svoju stranu u svađi. Ali savremene konstrukcije daju suprotnu sliku: liberali se vide kao samozadovoljni ideolozi bez stomaka za raznovrsnost ideja. Razotkrivanje političkog licemerja liberala postalo je retorički gambit za delegitimizaciju ideje samog liberalizma. Avaj, mora se reći da oni koji koriste ovaj gambit imaju mnogo municije za raspoređivanje. Ali postoje i drugi izvori zabrinutosti. Nikolas Kristof je u kolumni Njujork tajmsa o kojoj se naširoko raspravljalo, tvrdio je da je praksa zapošljavanja američkih univerziteta bila pristrasna u odnosu na konzervativce. Liberalne institucije, umesto da postanu sklonište za različite ideje i istinsko osporavanje, pretvarale su se u monolite političke korektnosti. Liberali je trebalo da budu u stanju da misle van svoje kože; sada se zatvaraju u kutije. Slične optužbe iznele su u Indiji, a poslednji put od strane Gurcharan Dasa.

Ove optužbe su često politički gambiti. Optužba da liberali isključuju i progone konzervativce dolazi u mnogim oblicima. Postoji jedna verzija ove optužbe oko koje liberali ne moraju da se brane. Konzervativna pretpostavka u korist starog poretka je često povezana sa hijerarhijom; ovo obično ima miris seksizma, rasizma, homofobije, kasteizma i neprijateljstva prema manjinama. Ponekad liberali mogu promovisati neku vrstu lažne sanacije intelektualnog okruženja na načine koji zatvaraju debatu. Ali ideja da institucionalni prostori ne treba da legitimišu seksizam, rasizam, kasteizam i ksenofobiju je ideja koju svako pristojno društvo treba da promoviše.

Postoje konzervativne artikulacije koje mogu, suptilno ili nesuptilno, da ciljaju određene grupe. Oni čine ljude neprijatnim na načine koji nemaju nikakve veze sa intelektualnim argumentom. Liberali su potpuno u pravu što sumnjaju u ove pozicije. Ne biti sumnjičav značilo bi odreći se privrženosti samom ljudskom dostojanstvu. Mnogi ideološki napadi na liberale sa desnice nose plašt da ih liberali žrtvuju; dok je zapravo njihov napad na liberalizam da učine nevidljivim prave žrtve i neprijatne subjekte.

Ali van ovih moralnih osnova, stvari postaju komplikovanije. Kristofova sopstvena analiza je sugerisala da je u SAD veća verovatnoća da će konzervativci biti zastupljeni u ekonomskim odeljenjima nego u drugim disciplinama društvenih nauka. To nije zato što ekonomija nema ideološku komponentu. Ali je verovatno da se u ekonomiji pitanje metoda u principu može odvojiti od suštinskih ideoloških pozicija.

Ali van ekonomije, konceptualna disocijacija između odbrane prima facie nelegitimnih hijerarhija i intelektualnog istraživanja postaje složenija. U disciplinama u kojima su političko i metodološko ili političko i normativno jasnije isprepletene, pitanje intelektualne raznolikosti postaje teže. U istorijskom pisanju, kada pisanje u SAD simpatičnom prema Konfederaciji prelazi u rasizam? Kada istoriografija srednjovekovne Indije postaje zajednička? Prava promena možda nije u tome što su liberali postali netolerantniji. Štaviše, to je promena u opštem senzibilitetu naše kulture da su ideje političke sve do kraja, takoreći: sve od istorije preko umetnosti do kulture imaće implikacije na oblike društvene solidarnosti u sadašnjosti. Ova opšta pretpostavka će otežati susret sa različitim idejama. Jer paradoks različitosti je u tome što je lakše izaći na kraj sa njom ako ne mislite da ima neposredne političke implikacije.

Uzmite istoriju, na primer. Ovo je jedno mesto gde su optužbe protiv takozvanih levoliberala (da upotrebim izraz za koji mislim da je oksimoron) više nego opravdane. Korišćenje institucionalne moći koju mnogi univerziteti, uključujući JNU, koriste za zatvaranje legitimnih oblasti istraživanja i učenja, trebalo bi da bude skandal (iako iz toga ne sledi da je zamena drugom državnom ideologijom rešenje). Ali pravi izazov je dublji. Može se tvrditi da je kriza istorijske profesije u Indiji to što istorija zapravo nije moguća, jer je kolonizovana politikom do kraja. Konzervativna optužba da je srednjovekovna istoriografija monopolizovana posebnim metodama i ideologijom nije neosnovana. Ali sve dok sve strane u debati i dalje veruju da se status indijskih muslimana okreće ispravnim činjenicama i tumačenjima srednjovekovne Indije, da li će biti moguća prava istoriografija? Ako je sva istorija istorija sadašnjosti, takoreći, sva kultura lukavstvo moći, da li je moguća autonomija za različite načine istraživanja? Savremeni kredo da je sve političko je pravi izvor napetosti; jer ona ne može dati bilo kojoj sferi istraživanja svoju autonomiju proračunu politike. Pretpostavljam da nije pitanje da li su liberali netolerantni; to je da li neko veruje da akademsko istraživanje može biti bilo šta drugo osim prerušene politike. Nije slučajno što su kulturološke/književne studije i istorija mesta gde je ova zabrinutost najviše izražena.

U stvari, na univerzitetima ideološka isključenost predstavlja manju pretnju od standardnih patologija moći. Univerziteti su skloni hirovima i pokroviteljstvu: najveća briga kod njih nije političko zarobljavanje od strane liberala. Radi se o tome da su se različite škole na različitim tačkama, od marksista u Indiji preko teoretičara racionalnog izbora do nasumičnih kontrolnih ispitivanja do bihejviorizma, borile za institucionalnu moć. Paradigme istraživanja su uvek bile imperijalizovane. Pravi izazov za liberale je da povrate plemenitu laž da to nije politika do kraja, tako da se ideje mogu susresti u njihovom identitetu kao ideje, a ne politika drugim sredstvima. I kako obezbediti da institucije ne budu zarobljene od koterija koje zaboravljaju da čak i ako imaju istinu, ona je u najboljem slučaju delimična.

Postoje i druge društvene optužbe protiv liberala koje imaju odjeka u društvu. Optužba da su liberali elitisti ima neke zasluge; činjenica je da u svom načinu artikulacije savremeni liberalizam nailazi na neku vrstu snishodljivosti prema složenom skupu kulturnih artikulacija. Liberali takođe izgledaju kao manje maštoviti: toliko su kolonizovani politikom da vrsta maštovitog žara i komplikovanog razumevanja moralne psihologije u kojoj su liberali bili dobri (mislite na Miltona o Satani, ili Isaiju Berlina koji je skoro učinio Žozefa de Mestra privlačnim) postaje zaista ređe. Liberali treba da se drže svojih uverenja da tretiraju pojedince kao slobodna i jednaka bića; ali bi mogli imati malo koristi od podsetnika Roberta Frosta, da je velikodušna mašta, a ne izvesnost floskula, posebno u istoriji i kulturi, najveći saveznik liberalizma.