Nacionalni interesi Indije ne smeju biti obuhvaćeni politički motivisanim, takmičarskim mačizmom koji se maskira u patriotizam

Hipernacionalizam u hajkama i ratnom huškanju u TV studijima mogao bi ne samo da ošteti delikatno društveno tkivo Indije, već i da uvede naciju u neželjeni sukob.

Premijer Narendra Modi sa pakistanskim kolegom Imranom KhanomPremijer Narendra Modi sa pakistanskim kolegom Imranom Khanom. (fajl)

Desilo se nezamislivo. Po prvi put ikada, vazdušne snage dva nuklearno naoružana suseda, Indije i Pakistana, prešle su nacionalne granice i izvele kinetičke napade na tlo jedne druge. Vazdušna borba je takođe rezultirala žrtvama i gubicima na obe strane.

Iako je neizbežan nastavak napada automobilom bombom u Pulvami od 14. februara od strane pakistanskog Jaish-e Mohammada (JeM), indijski vazdušni napad u Pakistanu je nosio rizik da neprijateljstva „ose za kotu“ prerastu u rat punog razmera sa nuklearnim konotacijama. Ovo nije alarmantno gledište jer trenutno okruženje, sa obe strane indijsko-pakistanske granice, ostaje opasno iz dva razloga.

Pakistan je pretvoren u neurotičnu teološku državu od strane vojske i njene kohorte džihadističkih zastupnika. Duboka pakistanska država u senci koja se sastoji od vojske i njene Uprave za međusobnu obaveštajnu službu (ISI) takođe je održala živim mit o uvek prisutnoj egzistencijalnoj pretnji iz hinduističke Indije. Ova mitologija je od vitalnog značaja za opstanak duboke države i njenih džihadističkih saveznika. Pakistanski premijer, odgovoran vojsci zbog svog opstanka, duva toplo i hladno poslednjih nekoliko dana i prema njegovim mirovnim uvertirama mora se postupati s oprezom.

Sa naše strane, napad u Pulvami bio je poslednja kap koja je prelila čašu za napaćenu indijsku javnost. Gubitak 40 CRPF džavana poslužio je da se fokusira na duboku patnju i poniženje koje su Indijci trpeli tokom decenija od pobuna inspirisanih Pakistanom i terorističkih udara koje je pokrenuo Pakistan. Širom Indije je bilo jednoglasno da je potrebno poslati snažnu poruku pakistanskim podstrekačima i podržavaocima džihadskog terora.

Bombaški napad automobila u Pulvami, koji se dogodio uoči 17. opštih izbora u Indiji, dodao je gorku oštricu ksenofobije i verske netrpeljivosti ionako oštroj predizbornoj kampanji. Potreban je izuzetan oprez kako bi se osiguralo da vitalni nacionalni interesi Indije ne budu obuhvaćeni politički motivisanim i kompetitivnim mačizmom koji se maskira u patriotizam. Hipernacionalizam u hajkama i ratnom huškanju u TV studijima mogao bi ne samo da ošteti delikatno društveno tkivo Indije, već i da uvede naciju u neželjeni sukob.

Ovde se mora istaći da fraze kao što su osveta, odmazda i mučeništvo nisu deo leksikona naše vojske i da se ne smeju nametati oružanim snagama. Istovremeno, postoji ogromna potreba da indijski nacionalni bezbednosni establišment nauči kako da koristi indijsku vojsku kao instrument državne politike sticanjem razumevanja pojmova kao što su odvraćanje, prinuda i prinuda za postizanje političkih ciljeva.

U ovom kontekstu, moramo se suočiti sa neuspesima obaveštajnih službi, nedostatkom civilno-vojne koordinacije i lošom državnom umešnošću sa strane Indije koji su dozvolili ISI da muči ovu naciju dugi niz decenija. Litanija napada na suverenitet i građanstvo Indije je duga, ali u svakom slučaju, uhvaćeni smo nespremni i željni u smislu dosledne politike i koherentnog odgovora. Tri slučaja u našoj nedavnoj prošlosti zahtevaju introspekciju jer ukazuju na nedostatak odlučnosti, pa čak i malodušnost indijske države.

U decembru 1999. godine, let IC-814 Indian Airlinesa otet je u Kandahar gde su otmičari zahtevali oslobađanje terorista JeM-a. Većina demokratija ima deklarisanu politiku bez pregovora sa teroristima iz jednostavnog razloga što pregovori daju legitimitet teroristima i što se doživljavaju kao odobravanje nasilja. U nedostatku takve politike, ova otmica je dovela do toga da je vlada popustila pred pritiskom javnosti i podlo kapitulirala zahtevima otmičara. Indija je platila skupu cenu života za oslobađanje Masuda Azhara u Kandaharu.

Posle napada JeM-a na indijski parlament u decembru 2001, javnost je bila ohrabrena da vidi kako vlada naređuje opštu mobilizaciju bez presedana, verovatno zbog nanošenja odgovarajuće kazne Pakistanu. Međutim, kada je tadašnji načelnik vojske tražio naređenja u vezi sa političkim ciljevima operacije Parakram, rekao mu je tadašnji premijer Baad mein batayengey (kasnije ćemo vam reći). Deset meseci kasnije, poglavica nije bio ništa mudriji jer je demobilisao milion ljudi nakon opasnog, ali uzaludnog obračuna sa Pakistanom koji je rezultirao 900 vojnih žrtava.

Godine 2008, nekoliko sati od terorističkog napada na Mumbaj, nacija je bila uzdignuta kada je ministar u kabinetu signalizirao namere vlade: Sve opcije su nam otvorene. Dan kasnije, moral je naglo pao kada je nakon sednice vlade ministar saopštio da rat nije opcija. Indija je, još jednom, pokazala stratešku uzdržanost i dobila je univerzalne aplauze, ali je dozvolila da podstrekači besa 26/11 prođu nekažnjeno.

U tom kontekstu, moramo razmotriti da li su indijski strahoviti prošli stavovi i ponašanje poslužili da ohrabre njene protivnike. Od našeg jednostranog preduzimanja prve upotrebe nuklearnog oružja (post-Pokhran II) do izjava da rat nije opcija, da li smo preneli nenamernu garanciju imuniteta onima koji razmišljaju o neprijateljskim akcijama protiv nas? Međutim, dve odlučne akcije — pokretanje prekograničnih komandosa u septembru 2016. i vazdušni napadi u sredu na teroristička središta sa sedištem u Pakistanu — konačno su uništile takve zablude. Istovremeno, oni su takođe razbili mit o nuklearnom nadvišenju, koji je stvorio Pakistan, da bi odvratio snažan indijski odgovor na prekogranični terorizam.

Nijedan zdrav Južni Azijac ne želi rat i ako Kašmir nastavi da ostane casus belli, moramo preduzeti mučnu preispitivanje politike. Dok vojska nastavlja da čuva J&K od spoljnih upada, Indija treba da razvije dugoročnu strategiju, civilne prirode, kako bi obnovila mir.

Dostupne su i druge mere koje obeshrabruju susede da se mešaju. Na strateškom nivou, moramo hitno da revidiramo i unesemo određeni stepen dvosmislenosti u indijsku nuklearnu doktrinu. Na operativnom nivou, Indija mora preneti jasnoću i odlučnost tako što će otvoreno izjaviti: Prvo, politika zabrane pregovora sa teroristima i otmičarima; drugo, njegovo pravo da adekvatno odgovori na prekogranične terorističke napade na njihovom izvoru i tri, da iako odgovor možda neće biti trenutan, on će biti siguran.

Da bi se ova politika sprovela, vojne jedinice sa odgovarajućim sposobnostima treba da budu namenske i da se stalno drže u potrebnom stanju pripravnosti.

Pisac je bivši načelnik indijske mornarice

— Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju od 4. marta 2019. pod naslovom „Lekcije iz krize“