Neću raditi jogu sutra

Neću dozvoliti da vlada diktira moje izbore fitnesa, posebno ako su povezani sa religijom, nacionalizmom i patriotizmom

dan joge, međunarodni dan joge, 21. jun dan joge, spicejet joga, joga u spicejet letu, spicejet letnja joga, Isha fondacija joga, Spicejet isha fondacija joga, pripreme za dan joge, PM Modi dan joge, vesti o jogi, vesti iz Indije, najnovije vesti , vrhunske pričeUvredljivo je i za praksu i za praktičara da se to spusti na ovaj način. A nametati ga onima koji ne žele da se bave jogom ili ih to ne zanima je gore. (Ilustracija: C R Sasikumar)

Moj prvi ozbiljan i trajni susret sa jogom dogodio se u Kolombu, na Šri Lanki, u veličanstvenoj zgradi nekadašnje Imperijalne banke, sada Državne banke Indije, koliko god ne-ašramske. Bila je to 2001. godina. Narendra Modi, koji će kasnije te godine postati glavni ministar Gudžarata, još nije bio poznato ime. A baba Ramdev nije bio nigde na horizontu.

U velikoj sali sa visokim plafonom, gde su se zaposleni u banci mučili nad knjigama pod dugim obožavateljima iz drugog doba, pitao sam jednog od menadžera, Indijanca iz Bangalora, kako je uspeo da izgleda tako sveže čak i na kraju naporan dan. Suryanamaskars, rekao je. Trebalo bi da probaš. Radim 12 svaki dan, i čini mi se laganim kao idli. Šest setova pre nego što je svoju ćerku odveo u školu i šest nakon što se vratio. Za vezivanje nije bilo potrebno nekoliko minuta. Njegova supruga, iskusni praktikant joge i učiteljica, predavala bi me od sledeće nedelje.

Međunarodni dan joge

  • Guverner Nagalanda PB Ačarja: Joga je nauka, a ne religija
  • Dan joge pokazao je verske podele Indije: kineski trust mozgova
  • Kongres će premestiti EK umesto Amit Šaha kao glavnog gosta na funkciji Dana joge
  • Događaj CR-ovog Dana joge: Nema vežbi za učesnike
  • Da bi nadoknadila tvit Ram Madhava, Vlada se izvinjava Hamidu Ansariju

Bio je to dvonedeljni kurs, u njihovoj terasi na vrhu zgrade, sa panoramskim pogledom na luku Kolombo. Pojavljivao bih se u 7 sati svakog jutra, sa posebnom dozvolom da uđem u tadašnju zonu visoke bezbednosti sa više kontrolnih punktova i vojnicima koji su lajali tražeći legitimaciju. Kuća predsednika Šri Lanke bila je na dva minuta hoda od banke. Po sat vremena svakog dana u narednih 15 dana (isključujući vikende) učila me je osnovama — tehnikama disanja, stojećim i sedećim položajima, kao i ležećim — na njihovom tepihu sa čistom belom čaršavom. Nekih dana sam dozvolio da me nagovore da ostanem na doručku — dosai ili pesarattu — preko kojeg bi muž i žena pričali priče o jogi.

Ona je spasila surijanamaskare poslednja dva dana. Čista gracioznost pokreta dok se jedan stav pretakao u drugi u seriji od 12 zauvek me zakačio. Sledeće godine sam prvi put video prostirku za jogu, u supermarketu u Sjedinjenim Državama. Koštao je 15 dolara i odmah sam ga kupio. Sledećih 10 meseci, u kampusu Ivy League na istočnoj obali, naučio sam više joge od Kanađanke koja se obučavala za učitelja i očajnički je tražila studente da vežbaju svoje stvari.

Zelena gumena prostirka je bila dragocena imovina kada sam se vratio u Indiju 2003. Već su postojali duboki otisci stopala gde sam otkinuo suryanamaskare na čelu strunjače, i niz tragova prstiju na njegovom podnožju, gde sam gurnuo stopala nazad kroz mojih 12 setova. Držao sam se za strunjaču, moleći se za njen opstanak, čak i dok sam tražio zamenu u Čenaju, koju sam našao samo četiri godine kasnije. Od tada sam spalio više prostirki za jogu nego što mogu da se setim. Sve vreme sam nastavio da učim. U Pakistanu, moja učiteljica je bila Švajcarkinja, posvećena praktičarka koja je kasnije otputovala u Čenaj da bi pohađala časove obuke u Krishnamacharya Yoga Mandiram. Neki od drugih učenika u njenom razredu su bile Pakistanke. Ona je u svoju praksu i podučavanje donela preciznost i savršenstvo koje je bilo, pa, veoma švajcarsko.

U studiju za jogu u Čenaju, uradio sam 108 surijanamaskara rano na Novu godinu, i ponovo na letnji solsticij te godine, sa oko 50 drugih ljudi različitog porekla. Zajedno smo vežbali dva meseca. Takođe sam proveo nekoliko časova od sina velikog Krishnamacharye, T.K.V. Desikačar, bez stida iskoristivši to što mi je komšija. Kombinovala sam jogu s vremena na vreme sa pilatesom, a ponekad i sa režimom trčanja. Mnogo puta se skoro nehotice savijam u padmasani.

Ali ne idem ni blizu svoje prostirke za jogu 21. juna — jer neću imati da premijer ili vlada Indije, ili bilo koji političar, diktiraju moje fitnes (ili wellness, ako želite) izbore tog dana ili bilo kog drugog druge, posebno ako će ih, otvoreno ili podmuklo, povezati sa religijom, nacionalizmom, patriotizmom i moralom. Uvredljivo je i za praktikovanje joge i za praktikanta da se ona spusti na ovaj način. A nametati je onima koji to ne žele ili nemaju interesa za to je još gore, jer to samo može dati jogi lošu reputaciju, kao što je imala poslednjih nekoliko nedelja, i pretvoriti nešto korisno u pitanje koje izaziva podele.

Joga je cvetala širom sveta mnogo pre nego što je Modi odlučio da će je popularizovati. Neki od najposvećenijih učitelja joge su u SAD, gde je njeno učenje bilo traženo od 1960-ih ili čak ranije, nakon što je maestro violine Jehudi Menuhin predstavio legendarnog B.K.S. Ajengar svojim prijateljima, decenijama pre nego što je Indija iz urbane srednje klase to otkrila na TV-u sa Ramdevom. U Kini ljudi praktikuju jogu najmanje dve decenije. Kada je Ajengar tamo posetio pre nekoliko godina, bio je zapanjen koliko je sledbenika imao. Jogi nikada nije bio potreban dan koji su UN proglasile posebnim ili međunarodno priznatim. Pokušaj premijera Modija da uzurpira jogu kao jedan od njegovih diplomatskih udara za indijsku meku moć je prava iluzija. Jogiji to znaju.

nirupama.subramanian@expressindia.com