Kako je ciljanje inflacije zaista uticalo na Indiju?

Surjit S Bhalla piše: Ciljanje inflacije u Indiji nije bilo odgovorno za pad inflacije. Doprineo je padu rasta BDP-a zbog previsokih realnih referentnih stopa.

(Ilustracija: C R Sasikumar)

Tri decenije nakon početka politike ciljanja inflacije (IT) na Novom Zelandu, i nakon što su je usvojile 33 zemlje, postavlja se pitanje da li je ona uspela u svom primarnom cilju smanjenja inflacije. Poslednja dva kandidata koji su usvojili IT arsenal (odgovarajuća upotreba ratobornog termina je zato što njegovi zagovornici zaista žele da vode rat protiv pošasti inflacije) bile su Argentina i Indija 2016.

IRB je najavila zvaničnu reviziju instrumenta politike sada nakon šest godina izveštaja Urjita Patela (2014) o inflaciji i upotrebi ciljanja inflacije. Zvanično je usvojena 2016. Na prvom sastanku Odbora za monetarnu politiku IRB-a u oktobru 2016. takođe je zvanično objavljeno da MPC smatra realnu repo stopu od 1,25 odsto kao neutralnu realnu kamatnu stopu za indijsku ekonomiju.

Pod neutralnom realnom referentnom stopom, RBI je podrazumevao referentnu stopu u skladu sa potencijalnim rastom (za entuzijaste Filipsove krive, rast jednak onom koji se dobija pri punoj zaposlenosti). U vreme objave, rast BDP-a u Indiji bio je u proseku 7,9 odsto (drugo tromesečje 2016), a inflacija u avgustu iznosila je 5 odsto. Otuda i najava repo stope na 6,25 odsto.

Ovo su monetarne činjenice sa kojima možemo početi da procenjujemo da li je IT u Indiji funkcionisao. Primarni cilj IT-a je bio da obuzda inflaciju na oko 4 odsto, u dozvoljenom rasponu od 2 do 6 odsto. Uglavnom, evaluacija IT-a mora dati odgovore na sledeća dva pitanja: Da li je pad inflacije usledio nakon usvajanja IT-a i kakva je bila uloga IT-a u padu inflacije? Jednako važno, da li je usvajanje IT-a bilo povezano sa politikom najviših realnih repo stopa u Indiji — ikada — za skoro tri godine 2017-2019? Odgovor je potvrdan na ovo poslednje, ali takođe treba priznati da su visoke realne repo stope bile primarni uzrok pada rasta BDP-a u Indiji sa 8 procenata (pre IT) na 5 procenata (posle IT).

Sva ova pitanja, i više, procenjena su u prezentaciji SBBL-a (Balasubramanian, Bhalla, Bhasin i Loungani) na ORF-u, 18. marta 2021. ( https://www.researchgate.net/publication/350156427_Inflation_Targeting_Much_ado_about_nothing_Examining_the_Evidence ).

Pošto je IT politika na razmatranju, izazvala je zdravu debatu o njenim prednostima i nedostacima. Teška oružja su uglavnom u profesionalnom kampu. Interesantna karakteristika indijske odbrane IT-a je da vrlo mali broj protagonista pominje globalni kontekst inflacije u kome je došlo do pada inflacije, a oni koji uključuju globalne trendove inflacije to čine površno. Eksplicitni cilj SBBL dokumenta je da proceni IT u globalnom kontekstu, tokom poslednjih 40 godina, i za one koji ciljaju inflaciju i za one koji ne ciljaju, i posebno za napredne ekonomije (AE) i ekonomije u razvoju (EE).

Tabela dokumentuje istorijski obrazac. Neke iznenađujuće činjenice su sledeće. Prvo, ta godišnja srednja inflacija u AE je konstantno niska, oko 2,5 odsto u poslednjih 30 godina i niska od 1,5 odsto u poslednjih pet. Toliko nisko da mnoge centralne banke vode zvanične kampanje za podizanje stope inflacije. Jedan zaključak bi mogao biti da je IT uspeo izvan nečijih snova. Ali pripisivanje ovog pada inflacije IT-u bilo bi pogrešno — i to je zaista jedna od centralnih tačaka SBBL papira.

Izvor: MMF WEO podaci Napomena: Realna repo stopa je definisana kao repo stopa minus inflacija CPI na godišnjem nivou

Ako je nešto zaista globalno, to je inflacija i uzimanje cena od strane miliona proizvođača u svetu znači da nijedan proizvođač ili jedna država ne može uticati na cenu bilo kog artikla ili na opšti nivo cena. Kao što bi Tina Tarner mogla da se zapita, kakve veze IT ima sa nivoom inflacije?

Ah, ali šta je sa cenom nafte? Cenu nafte određuje oligopol, a to sigurno utiče na opštu inflaciju, što smo svi nezgodno saznali 1970-ih. Ali nafta je prestala da bude faktor globalne inflacije, barem posle sredine 1980-ih. S tim u vezi, poučno je pogledati cenu nafte tipa Brent. U decembru 1998. prosečna cena nafte bila je 9,8 dolara po barelu. U julu 2008. prosečna mesečna cena nafte dostigla je maksimum od 133 dolara po barelu. Najniži do vrhunca porast je bio 13 puta tokom devet godina. Ali ono što se desilo sa AE inflacijom — ništa. Interesantnije je šta se desilo sa inflacijom među onima koji nisu ciljali — srednja inflacija je opala — prosečna AE inflacija tokom 2005-2009. bila je 1,9 procenata, u poređenju sa prosekom od 2,7 procenata iz 1990-ih

Bliže kući, i vrlo malo IT protagonista će to pomenuti, najniža inflacija u indijskoj istoriji dogodila se tokom 1999-2005. Nakon registrovanja od 13,3 odsto 1998. godine, inflacija u Indiji je u proseku iznosila samo 3,9 odsto u narednih sedam godina. Prosečna srednja stopa među EM ciljanima tokom 2000-04. bila je 4 procenta, a među onima koji ne ciljaju 3,8 procenata.

Ali teolozi inflacije pominju još jednu važnu odrednicu inflacije — fiskalne deficite. Indija je 2003. godine usvojila zakon FRBM za kontrolu fiskalnih deficita i inflacije. Kao što sam pomenuo u svojim kolumnama, postoji dragoceno malo dokaza, bilo na domaćem ili međunarodnom nivou, o fiskalnim deficitima koji utiču na inflaciju. Opet, globalizacija stavlja plaćeno na tu veru, kao i na drugu osnovu inflacije — rast ponude novca. U vezi sa ovim poslednjim, SAD su 1984. prestale da objavljuju nedeljne brojke rasta novčane mase, podatke koji su pre tog datuma pokretali finansijska tržišta.

Vratimo se na fiskalne deficite - sigurno uzrok inflacije u Indiji, bez obzira na globalne dokaze o suprotnom. Za tri uzastopne godine koje su prethodile objavljivanju FRBM-a, konsolidovani centar plus državni deficit je registrovao 10,9 odsto (2001.), 10,4 i 10,9 odsto. Za sedmogodišnji period 1999-2005, konsolidovani fiskalni deficiti su u proseku iznosili 9,4 odsto BDP-a. Ipak, moramo priznati i prihvatiti da su ove godine predstavljale zlatni period indijske inflacije — bez FRBM-a i bez IT-a.

U vreme Patelove izveštaja, inflacija je besnela i važno je analizirati zašto je inflacija katapultirala na godišnji prosek od 9,2 odsto između 2006. i 2013. Ovo nije imalo nikakve veze sa nedostatkom ciljanja inflacije ili primenom niskih fiskalnih deficiti.

Kao što tabela jasno pokazuje, zemlje koje nisu usvojile ciljanje inflacije pokazuju nižu inflaciju od onih koje jesu. Takođe postoje troškovi ciljanja inflacije u Indiji. To je dovelo do viših realnih kamatnih stopa, u pogrešnom verovanju da visoke kamatne stope utiču na cenu hrane, nafte ili bilo čega drugog. Ali visoke realne stope utiču na ekonomski rast, utičući na cenu domaćeg kapitala u ovom ultrakonkurentnom svetu. Vrlo verovatno nije slučajnost da je potencijalni rast BDP-a, kako je priznao IRB, postignut neposredno pre nego što je MPC preuzeo donošenje odluka u septembru 2016. Od tada je došlo do stalnog povećanja realnih kamatnih stopa i stalnog pada rasta BDP-a. . Tek sa promenom rukovodstva IRB-a krajem 2018. realne repo stope su počele da opadaju sa istorijskih maksimuma. Ovaj potez je bio dobrodošlo odstupanje od ciljanja inflacije i dobrodošlo ka poštovanju važne uloge monetarne politike u uticaju na rast. To je potez koji sada priznaje većina centralnih banaka u naprednim ekonomijama. Dakle, dolazimo do zaključka, a sadašnje realnosti nema zemlje za ciljanje inflacije.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 20. marta 2021. pod naslovom „Nema zemlje za ciljanje inflacije“. Pisac je izvršni direktor MMF-a koji predstavlja Indiju, Šri Lanku, Bangladeš i Butan. Izneseni stavovi su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stavove MMF-a, njegovog Izvršnog odbora ili menadžmenta MMF-a.