Naslov istorije: pakistanski Ambedkar, i dve priče udaljene jedna od druge

BJP govori o Jogendri Nath Mandalu da se zalaže za CAA, dok ga Yogi Adityanath naziva izdajnikom. Mandal se mora posmatrati u kontekstu podele i propalog sna

Jogendra Nath Mandal, Jinnah i Jogendra Mandal, Indija, Pakistan, podjela, CAA Jogendra Nath Mandal, podjela muslimanske lige, vijesti iz IndijeMandal (treći s desna) sa B R Ambedkarom (drugi s leva).

Politička karijera Jogendre Nath Mandala (1904-1968) obuhvata mnoge dimenzije. Pre 1947. bio je na različite načine pristalica Indijskog nacionalnog kongresa, predsednika Zapadnog Bengala Sveindijske kastinske federacije Babasaheba Ambedkara i takođe ministar u vladama Muslimanske lige u Bengalu od 1945. Njegovi politički napori se takođe mogu videti kao usmereni ka stvaranje autonomnog dalitskog prostora u indijskoj politici odvojenog od hindusko-muslimanske binarnosti i podele Kongres-Liga.

Odabrao ga je Mohamed Ali Džina za ministra u prelaznoj vladi Indije neposredno pre nezavisnosti. Posle avgusta 1947, bio je prvi predsedavajući pakistanske Ustavotvorne skupštine, a potom ministar u njenom saveznom kabinetu kao jedini predstavnik manjine u njoj. Za neke od danas zaraćenih pakistanskih liberala, Mandalovo prisustvo u prvom kabinetu predstavljalo je onu neuhvatljivu nadu u istinski liberalan i nekonfesionalni Pakistan koju su kasniji događaji tako spektakularno opovrgli.

Mandal je trebalo da ostane u pakistanskom kabinetu do ostavke u oktobru 1950. Istovremeno se odrekao odanosti Pakistanu i nastanio se u Indiji, gde je trebalo da provede ostatak svog života u relativnoj mračnosti. Ovo je u stvari bilo veoma javno priznanje kolosalne greške u proceni da bi Zakazane kaste mogle da dobiju pravičan posao u Pakistanu.

Kakve god bile različite perspektive o Mandalu, čin prvog izbora Pakistana, a zatim odricanje od tog izbora je formirao odlučujući narativ njegovog života. Pitanje nije bilo toliko u zakazanoj kasti ili hinduistu koji ostaje u Pakistanu ili zauzima visoku funkciju u njegovoj vladi. Uprkos sveobuhvatnom etničkom čišćenju koje se dogodilo u Zapadnom Pakistanu, u Istočnom Pakistanu (ili podeljenom Bengalu), veoma značajna manjinska populacija ostala je posle 1947. godine. U pokrajinskom zakonodavnom telu i saveznoj konstitutivnoj skupštini bilo je i bivših kongresmena. Neki od njih su se grupisali u novoformirani „Pakistanski nacionalni kongres“. Ipak, Mandal je bio u drugoj kategoriji - više od predstavnika manjine koji je ostao u Pakistanu zbog veće geopolitičke promene koju je predstavljala podela Indije. Verovatno je smatrao da, ako je podela neizbežna, onda u Pakistanu, oslobođenom percipirane dominacije viših kasti u Kongresu i indijskoj politici, postoji nezavisan politički prostor za zakazane kaste ili da će doći da obezbedi njihov društveni i ekonomski napredak.

On je, naravno, bio razočaran, a novonastale strukturne karakteristike pakistanske politike učinile su njegov nemoguć san. Održavanje razlike između hindusa više kaste i kasti po rasporedu bilo je teško s obzirom na sveobuhvatni pakistanski meta narativ hindusko-muslimanske podele. Nakon etničkog čišćenja 1947. godine, ogroman broj hinduista u Pakistanu, uključujući kaste po rasporedu, sada je bio koncentrisan u istočnom Pakistanu. Bengalsko-urdu jezička podela i federalna pitanja između istočnog i zapadnog krila zemlje u velikoj meri su se preklapala sa ovim manjinskim faktorom. Podela između Istoka i Zapada imala je kao podtekst i sumnju u Karačiju da bi jača federalna obeležja značila osnaživanje manjinskog stanovništva u Istočnom Pakistanu i da bi to, ili se tako osećalo, ojačalo Indiju. Indijski faktor takođe nikada nije izostao ni u jednoj diskusiji u Pakistanu o manjinama.

Ove kontradikcije će sazreti i dramatično izaći na površinu tek između 1965. i 1971. One su ipak bile dovoljno jake da obezbede da nezavisni politički prostor i društveni napredak koji je Mandal tražio za zakazane kaste Istočnog Bengala ostanu nemogući.

Mandalovi poslednji dani u Pakistanu 1950. godine poklopili su se sa periodom velike traume za manjine u Istočnom Bengalu. Njegovo pismo o ostavci premijeru Liaqat Ali Khan-u ističe da je razliku između viših i zakazanih kasta koju je nastojao da održi u svojoj politici sada nemoguće održati suočeni s napadom nasilja i etničkog čišćenja: Došao sam do zaključak da Pakistan nije mesto za život Hindusa i da je njihova budućnost zamračena zloslutnom senkom preobraćenja ili likvidacije.

Slučajno, Mandalov mentor Babasaheb Ambedkar dao je ostavku na mesto u kabinetu Indije sledeće godine. Ali zajedništvo se tu završava, jer nasleđe Ambedkarita ostaje kamen temeljac indijske politike i njene politike. S druge strane, Mandal se povukao i postao mračnija figura. Razlike u političkim strukturama Indije i Pakistana objašnjavaju ovo: U Pakistanu ne postoji politika različitosti — manjine tamo nisu politički faktor, dok u Indiji jesu.

T C A Raghavan je bivši visoki komesar za Pakistan. Trenutno je generalni direktor Indijskog saveta
World Affairs. Pogledi su lični