Gandijeva vizija liberalnog, nenasilnog društva može spasiti čovečanstvo od ekoloških i drugih katastrofa

Gandi je ponudio Indiji i svetu mudru i saosećajnu viziju harmonije između vjakti, samašti i prakruti.

Gandi je takođe bio snažan zagovornik individualne slobode.

Gandi mi je danas potreban iz tri razloga. Pre svega, potreban mi je za samorazvoj. Najvažnija lekcija koju sam naučio od njega je kako je on večno pazio na sebe i nastavio da ispravlja i razvija svoje unutrašnje ja. Neznanje i intelektualna arogancija naterali su mnoge da ga odbace i kao rezultat toga izazovu katastrofu u svom ličnom životu. Iskrenost i integritet su u pitanju u ličnom i javnom životu. Zapadna libertarijanska teza je obećavala da će vrlina građanskog društva, ako se prepusti samom sebi, uključivati ​​dobar karakter, poštenje, dužnost, samopožrtvovanje, čast, služenje, samodisciplinu, toleranciju, poštovanje, pravdu, uljudnost, snagu, hrabrost, poštenje, marljivost, patriotizam, obzirnost prema drugima, štedljivost i poštovanje. Nažalost, proždrljivost, ponos, sebičnost i pohlepa su postali istaknuti. Dozvolio je permisivno ponašanje i ostavio da se aberantno ponašanje ispravi sistemskim proverama napunjenim sve novim tehnologijama.

Gandi je takođe bio snažan zagovornik individualne slobode. Ali on se razlikovao od Mila i Spensera. Njegov koncept slobode za vakti (pojedinca) proizašao je iz odgovornosti pojedinca za samoregulaciju. Vežbao je i potpisao 11 zaveta. Satya (istina), ahimsa (nenasilje), brahmacharya (samokontrola), aparigraha (neposedovanje), asteya (nekrađa), abhaya (neustrašivost), asvaad (nepce), shareer shram (rad za hleb) bilo je osam zaveta za samoregulaciju, a swadeshi (lokalni), sprushya bhavna (uklanjanje nedodirljivosti) i sarva dharma sama bhava (tolerancija ili jednako poštovanje svih religija) bili su za vraćanje ruralne, decentralizovane ekonomije i donošenje harmonije među kastama i religijom . Ovo mora biti utkano u obrazovanje i praksu.

Drugi razlog zašto mi treba Gandi je da radim na miru među zaraćenim delovima čovečanstva. Samašti ili čovečanstvo u celini je u ratu. Kasta, rasa i religija su politička fasada i društveno-kulturna pretnja. Gandi je to osetio u Južnoj Africi i smislio ahimsu ili ljubavnu silu. To nije bio samo strateški savez Hindusa, muslimana, hrišćana i Parsa, već svih kasti i veroispovesti koje su živele u Južnoj Africi i pretrpele poniženje i kršenje ljudskih prava. On je iskreno želeo da čovečanstvo živi zajedno u miru i slozi. On je bio Gandhibhai za sve i bio je neustrašiv u suočavanju sa bilo kakvom grubom silom. Nakon povratka u Indiju 1915. godine, mogao je da dirne srca svih i poistoveti se sa svima. Nosio ih je i vodio u svaraj, iako je priznao da bi to za početak bila samo politička sloboda. Njegova poruka je stigla do svetskog čovečanstva i ljudi su usred dva svetska rata videli novu nadu. Kako je Indija dostigla političku slobodu, izdali su ga lideri, a ne ljudi, i glad za moći i mržnja su ga probili. Bio je dole, ali nije bio napolju. Šetao je sam u Noakhaliju da obriše suze i primeni ljubavnu silu koju je izrazio u Hind Swaraju citirajući Tulsidasa: Koren je religije, sažaljenja ili ljubavi, kao što je egoizam tela/Stoga, ne treba da napuštamo sažaljenje, pa dok smo živi.

Gandijeva vera u daju ili ljubavnu silu bila je toliko duboka i on ju je praktikovao sa takvom strašću da je tokom komunalnih nemira pre i posle nezavisnosti, tadašnji generalni guverner lord Mauntbaten rekao: U Pendžabu imamo 55.000 vojnika i nemire velikih razmera na našem ruke. U Bengalu, naše snage se sastoje od jednog čoveka i nema nereda.

Nažalost, nije samo mržnja ta koja se osvetom vraća, ona je duboko ublažena kontrolom prirodnih resursa i koncentracijom ekonomske moći među zajednicama i nacionalnim državama. U našoj zemlji, novodefinisani nacionalizam je postao hiper i preti da pocepa fino istkano društveno-kulturno tkivo zemlje. Nije slučajno da su, nakon više od 60 godina borbe, UN 2007. proglasile Gandijev rođendan danom nenasilja. Čovečanstvo mora da prigrli sve one koji su namerno ili nenamerno povređeni i da ljubavlju leči povredu.

Treći razlog zašto mi je danas potreban Gandi je taj što će njegova vizija nenasilnog društva spasiti čovečanstvo od ekološke katastrofe koja izgleda kao da se nazire. Naš odnos sa prakruti (prirodom) mora se značajno promeniti. Čovečanstvo je generalno bilo optimistično i tako bi i trebalo da bude. Ali, uobičajeni pristup može, i doveo je čovečanstvo u duboku krizu. U novije vreme, međutim, mnoge krize su izazvane ljudskim faktorom. Gandi je to osetio i izrazio 1909. godine u Hind Swaraj: Hajde da prvo razmotrimo kakvo stanje stvari opisuje reč „civilizacija“. Njegov pravi test leži u činjenici da ljudi koji žive u njemu čine telesno blagostanje predmetom života.

Zapitao se da li su velike kuće, mnoga odeća, veliki automobili, fensi hrana, ratni materijal koji uništava globus i raskošno uživanje i dokolica moderna civilizacija. Tridesetih godina 20. veka on je pisao da bi Indija, ako bi tada htela da nadmaši britanski životni standard, zahtevala resurse ekvivalentne tri zemlje. Kako proročanski! Tržište ne reaguje nevino na signale cena. To je manipulisanje ukusima i preferencijama u korist određenog samozadovoljnog načina života i pretvaranje ih u potražnju

Gandi je prvo govorio o lokalnom, a kasnije o globalnom. Svadeši promoviše decentralizovanu ekonomiju koja je uglavnom ruralna. Gandi ne poriče relevantnost i upotrebu tehnologije za opstanak. Ali on je pozvao da političko, društveno i individualno ponašanje postane samosvesno i da se suštinski promeni.

Gandi je ponudio Indiji i svetu mudru i saosećajnu viziju harmonije između vjakti, samašti i prakruti.

Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju 6. oktobra 2019. pod naslovom „Gandhi za budućnost“. Pisac je bivši vicekancelar, Gujarat Vidyapith, Ahmedabad