Za Gandija, nacionalizam je bio zasnovan na razumevanju šta je potrebno da bi ljudi bili slobodni

On nije bio socijalista, ali je, kao i socijalisti, verovao da kapitalizam nikada ne može rešiti problem nezaposlenosti i mentalne tuposti koju je proizveo.

Gandi je takođe bio jasan da kapitalizam kakav poznajemo, za koji je upotrebio termin engleski sistem, ne može služiti takvoj naciji. (Ilustracija: C R Sasikumar)

Smatram da je Gandijeva misao u najmanje tri oblasti od trajne važnosti za mene: Njegovi pogledi na nacionalizam, na kapitalizam i na solidarnost.

Nacionalizam za koji se zalagao Gandi, koji je informisao indijsku antikolonijalnu borbu, suštinski se razlikovao od nacionalizma koji je ušao u modu u Evropi u 17. veku, nakon Vestfalskih mirovnih sporazuma. Isticale su se najmanje tri razlike. Prvo, Gandijev nacionalizam je bio inkluzivan; unutra nije bilo neprijatelja kao kod evropskog nacionalizma. Drugo, nije videla naciju kao da stoji iznad naroda, entitet za koji su se ljudi samo žrtvovali; pre, raison d’etre nacije je bio da se poboljšaju uslovi života ljudi, ili da se obrišu suze s očiju svakog Indijca. Treće, za razliku od evropskog nacionalizma, on sam po sebi nije bio imperijalistički; ljudi kojima je nacija trebalo da služi postupali su prema drugim ljudima pošteno, zbog čega je Gandi želeo da Indija da Pakistanu 55 kruna Rs koji su mu pripadali nakon podele, uprkos gorčini koju je podela izazvala.

Ovaj nacionalizam nije bio puka idealistička konstrukcija, već se zasnivao na vrlo praktičnom razumevanju onoga što je potrebno za slobodu naroda. Da bi narod bio slobodan onda je to zahtevalo formiranje takve nacije.

Gandi je takođe bio jasan da kapitalizam kakav poznajemo, za koji je upotrebio termin engleski sistem, ne može služiti takvoj naciji. To je bilo nespojivo sa slobodom naroda. Želeo je potpuno drugačiji ekonomski sistem, gde bi kapitalisti u najboljem slučaju mogli da budu poverenici narodne imovine.

On nije bio socijalista, ali je, kao i socijalisti, verovao da kapitalizam nikada ne može rešiti problem nezaposlenosti i mentalne tuposti koju je proizveo. Pošto je smatrao da je siromaštvo neraskidivo povezano sa nezaposlenošću, kapitalizam takođe nikada nije mogao da prevaziđe siromaštvo. Ono što nazivamo razvojem, čija suština mora biti prevazilaženje nezaposlenosti i siromaštva, bilo je, dakle, nespojivo sa institucijom kapitalizma.

Gandijevi stavovi o odnosu između kapitalizma i nezaposlenosti, a samim tim i siromaštva, bili su duboko pronicljivi.

Uobičajeno se veruje da iako kapitalizam u početku uništava sitnu proizvodnju, raseljeni sitni proizvođači se na kraju apsorbuju u rastući kapitalistički sektor, i to uz veću platu nego što su ranije zarađivali. Ovo nije ni teoretski validno ni istorijski potvrđeno. Činjenica da evropski kapitalizam nije bio opterećen masovnom nezaposlenošću koja je proistekla iz raseljavanja sitnih proizvođača nije bila zato što je kapitalistički rast apsorbovao sve one koji su bili raseljeni, već zbog masovne emigracije u umerene regione naselja Belih, kao što je Kanada, Sjedinjenih Država, Australije i Novog Zelanda gde su proterali lokalno stanovništvo sa svoje zemlje i postavili se kao farmeri. Danas nije moguće ni poželjno ponoviti ovo istorijsko iskustvo, tako da Gandijevo odbacivanje kapitalizma dobija na značaju.

Gandijevo odbacivanje kapitalističkog načina proizvodnje kao što je primer Evrope, njegovo odbacivanje nacionalizma evropskog stila, i njegovo povezivanje ova dva, takođe je bio proizvod dubokog uvida. Nije iznenađujuće da je naš zagrljaj neobuzdanog kapitalizma u neoliberalnoj eri, koji je predvidljivo doveo do rastuće nezaposlenosti i apsolutnog siromaštva, koji se manifestuje u ogromnoj pothranjenosti, doveo do raspleta u kojem je preovlađujući koncept nacionalizma prošao kroz fundamentalnu promeniti. Inkluzivni nacionalizam usredsređen na ljude i neuveličavajući nacionalizam koji je karakterisao našu antikolonijalnu borbu ustupio je mesto starom nacionalizmu evropskog stila koji vidi neprijatelje iznutra (zaista, svako ko se suprotstavlja vladi danas se smatra unutrašnjim neprijateljem), koji vidi nacija koja stoji iznad naroda, a to je grubo nad ljudima, gazeći njihova prava kao u Džamuu i Kašmiru danas. Činjenica da ista vlada koja neskriveno izjednačava kapitaliste sa stvaraocima bogatstva i koja smatra da su masovne olakšice na korporativni porez dobitna situacija za 125 miliona ljudi, takođe nameće neograničeni policijski čas narodu Džamua i Kašmira, nije slučajnost. Ovaj put, međutim, vodi ka održavanju nezaposlenosti, siromaštva, svađa i raspada nacije. I Gandi je to video jasnije nego bilo ko drugi.

Gandijevo rešenje problema nezaposlenosti bilo je ograničavanje stope tehnoloških promena, što je naravno bilo nemoguće u kapitalizmu u njegovoj spontanosti. Ali Gandi se nije zalagao za ograničenja nametnuta od strane države u tom cilju. Umesto toga, želeo je dobrovoljno izbegavanje konzumerizma koji uvek daje prednost tehnološki sofisticiranoj robi. Želeo je da se razvije zajednica među ljudima u kojoj se odriče odeće u ulici Bond kako bi nečiji brat tkač mogao da se zaposli, zajednice u kojoj svaka osoba vidi da svoje blagostanje zavisi od dobrobiti drugih.

Potreba za obuzdavanjem tempa tehnoloških promena za postizanje pune zaposlenosti je nesporna — jedine zemlje koje su postigle punu zaposlenost, odnosno nedostatak radne snage, u poslednje vreme su nekadašnje socijalističke zemlje koje su obuzdavale tehnološke promene i držale rast produktivnosti rada pod kontrolom.

Gandi je želeo da takva uzdržanost bude dobrovoljna, ugrađena u osećaj solidarnosti sa braćom. Gandijev naglasak na solidarnosti, na prevazilaženju izolacije usredsređen na sebe, naglasak koji podseća na Karl Marksov naglasak na prevazilaženju otuđenja kroz formiranje solidarnosti radničke klase koja bi na kraju dovela do transcendencije kapitalizma, bio je ključan za njegov koncept ljudske slobode. Dok su se njihove vizije i analize razlikovale, Gandiju i Marksu je bio zajednički koncept slobode, kao razvoj osećaja zajedništva, koji kapitalizam uništava.

Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju 5. oktobra 2019. pod naslovom „Nacionalizam bez drugih“. Pisac je predavao ekonomiju na Univerzitetu Javaharlal Nehru.