Francuska državna škola danas je inkarnacija njene sekularne tradicije

Državna škola je inkarnacija ponosnog francuskog sekularizma. Ali institucija i nacija treba da nađu jezik koji obuhvata sve.

(Ilustracija C R Sasikumar)

Moj prvi susret sa francuskim školskim sistemom i republikanskim vrednostima koje on treba da inkarnira – obe vezane za nedavno jezivo odrubljivanje glave francuskom školskom nastavniku – bilo je kasnih 1980-ih. Pozvan sam na France Culture, ovdašnji radio kanal, za moju knjigu La Nuit Poignardée (Noć ranjenika) da bih raspravljao o militantnosti Pendžaba 1980-ih. Iznenadila sam se kada sam sa sobom zatekla dva neobična gosta — dva dečaka Sika, od 13 i 15 godina, koji su se pojavili u nezvaničnim vestima jer su od njih tražili da se uzdrže od dolaska u državnu školu u turbanu. Ovo je samo po sebi bio izdanak tekuće debate o zabrani francuskim muslimankama da pohađaju škole u maramama.

Da opustim dečake u studiju, pitao sam jednog od njih na pandžabskom: Veera, school vich ki hoya si? (Šta se dogodilo u školi?) Dečak nije odgovorio, izgledajući posramljeno. pitao sam ponovo. Zavrteo je usnama i promrmljao na najmaternjijem francuskom: Chais pas, je ne parle pas le penđabi, moi! (Izvinite, ne govorim pandžabi!) Dečaci su izgledali tako savršeno francuski da sam se zapitao kako se od njih može tražiti da skinu turban, koji je skoro deo njihove prirodne odeće. Iste večeri sam pokrenuo ovo pitanje sa dve poznate francuske spisateljice, koje su došle kući na večeru. Nisu znali mnogo o turbanima, ali je diskusija brzo prešla na muslimanske marame i pobesneli su: Nema šanse! Nema govora o devojkama koje pokrivaju glave. Ovo je francuska republika, i oni će učiniti šta ona zahteva!

Ovi incidenti su me podstakli da zadubim u istorijski nastanak francuske sekularne državne škole i njenu jedinstvenost na koju su Francuzi tako ponosni. Žil Feri, ministar javne nastave 1882. godine, prvi je stvorio državnu školu, koja je trebalo da bude obavezna, besplatna i sekularna. Pored vapaja Francuske revolucije o slobodi, jednakosti i bratstvu, ova škola je bila i odgovor na vekovne nasilne sukobe između države i katoličke crkve. Početni sekularizam Ferijeve republikanske škole je ojačan 1905. godine, kada je francuski zakon razdvojio crkvu i državu, označivši tako početke francuskog sekularizma (laïcité) u moderno doba. Dok su građani mogli slobodno da ispovedaju bilo koju religiju u svom ličnom životu, država se sada proglasila slobodnom od bilo koje religije.

Ovaj koncept francuskog sekularizma evoluirao je tokom 20. veka, dajući francuskim građanima slobodu da veruju ili ne veruju, da praktikuju religiju, da budu ateisti, agnostici ili da budu adepti humanističkih filozofija, da menjaju religiju ili da prestanu da imaju bilo kakve religija. Ali dok je francuski sekularizam garantovao slobodu veroispovesti, on je takođe davao slobodu vis-à-vis religijama. Sloboda misli, koja je proistekla iz slobode savesti, davala je slobodu kritike bilo koje ideje, uverenja ili mišljenja, pod jedinim uslovom da ne podstiče mržnju ili nasilje.

Opinion | PB Mehta piše: U odbranu slobode: Vreme je da se zauzmemo za lične slobode, protiv svih izazivača

Francuska državna škola danas je inkarnacija ove sekularne tradicije, koja je dodatno ojačana pred novim izazovima koje je predstavljala imigracija, uglavnom iz bivših francuskih kolonija. Godine 2004. proglašen je još jedan zakon kojim se školarcima zabranjuje nošenje bilo kakvih znakova ili odeće koja bi odavala njihovu versku pripadnost. Ovo je bio napor da se stvori jedinstven školski prostor, gde bi svi izgledali jednako i religiozno anonimni - bez krstova, bez marama ili burki, bez turbana, bez jevrejskih kipa (kapa). (Dečaci Sika sada dolaze sa mrežama za kosu.) Poruka je bila jasna: škola je trebalo da bude hram učenja, gde vladaju razum i racionalnost.

Ovaj sekularni pogled je ojačan još jednim ustavnim pravom — pravom na slobodu izražavanja. Makron je nedavno u Panteonu rekao: Sloboda izražavanja je deo francuskog nasleđa. Naoružani ova dva republička zakona, francuski nastavnici se danas aktivno podstiču da neguju neustrašiv istraživački duh, bez obzira na religiju ili bilo koju drugu prepreku. Karikature prikazane u francuskoj školi, tako, čine deo ove tradicije nastave i učenja.

Sloboda izražavanja je dragoceno ljudsko pravo, i ono se danas posebno mora zaštititi u suočavanju sa nekoliko demokratija koje pokazuju opasne autoritarne trendove, a demokratija je daleki san u nekoliko zemalja. Ali zar sloboda izražavanja — ili sekularno izražavanje — ne treba da zastane i da se osvrne na onu nevidljivu liniju gde počinje princip ljudskog poštovanja? Neće li tolerancija prema drugom pravo na slobodu izražavanja učiniti dostojanstvenijim i prihvatljivijim? Neće li, kao što je Gandhi rekao, oko za oko učiniti ceo svet slepim?

Iako je predsednik Makron jasno stavio do znanja da je njegova borba za sekularnu državu i protiv islamskih radikala, a ne protiv islama, tužna istina našeg vremena je da se svet promenio, posebno od prvog Zalivskog rata (1990). Ljutnja se internacionalizovala, a društveni mediji su samo bili saučesnici u ovom razvoju. Emocionalni nemir i osetljivost su se povećali, a u svetu gde je ilegalno oružje dostupno za traženje, postalo je lako uzeti pištolj i oboriti onoga ko vas je naljutio. U vazduhu se oseća smrad osvete — i od države i od gnevnog naroda.

Opinion | EP Unny piše: Crtani filmovi u našem vremenu ne moraju biti tupi instrumenti. Poruka mora biti jasna, a ne glasna

I u Francuskoj postoje zlokobne unutrašnje realnosti. Demografija se promenila. Deset posto stanovništva su muslimani. Među populacijom koja pohađa školu, ovaj procenat i procenat vernika je mnogo veći. Većina muslimana mlađih od 25 godina stavlja islam ispred Republike. Navodno, mnogi školski nastavnici su islamistički radikalizovani. Nekoliko školaraca odbilo je da minutom ćutanja oplakuje tragedije povezane sa terorizmom. Nedavno prikazivanje karikatura, za koje se čini da su postale istovremene sa Francuskom republikom, podelilo je ljude na za ili protiv karikature. Školski nastavnici su u nedostatku reči da pouče slobodu izražavanja. Pod ovim uslovima i u interesu promovisanja društvenog sklada, zar ne bi bilo mudro ponovo pročitati ove dragocene stihove?: Pre nego što iznesete bilo koje pravilo ili maksimu svojim učenicima, zapitajte se da li postoji, najbolje od vaše znanje, svako ko bi mogao da se uvredi vašim rečima. Zapitajte se da li u vašem razredu postoji jedan glava porodice učenika, bilo da je to samo jedan, koji bi mogao odbiti da da saglasnost na ono što ćete reći. Ako jeste, uzdržite se od toga. Ovo su reči nikog drugog do Žila Ferija, osnivača francuske državne škole, u njegovom Lettre aux instituteurs (1883).

Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju 7. novembra 2020. pod naslovom „Časovi francuskog u učionici“. Sing je novinar, pisac i filmski stvaralac koji živi u Parizu.