Sloboda govora je osnovno pravo koje osnažuje marginalizovane živote

Pogrešno je posmatrati slobodu govora kao elitnu indulgenciju. To je osnovno pravo koje uslovljava ostvarivanje drugih prava. Toliko osnovno da omogućava slabima i potlačenim da ustaju protiv svojih tlačitelja.

Sloboda govora i izražavanja je možda bila prosvetiteljski, kolonizatorski projekat, a možda će i nastaviti da bude, sankcionišući islamofobiju, rasizam i ideje kulturne superiornosti.

Užasno odrubljivanje glave učitelju francuskog, Semjuelu Petiju, ponovo je ogolilo granice slobode govora. Komad Tabish Khaira (‘ Izgubljeni u Parizu ’, IE, 30. oktobar) predstavlja jednu takvu pukotinu. Khairov komad je plačljivi apel protiv onih koji ubijaju u ime svojih bogova i ideja, da ne ubijaju. Ne ubijajte i ne nanosite povrede telima koja nose suprotne ideje, izgleda da kaže. I u pravu je — kako da ne bude?

Takođe se slažem sa Khairom da postoji potreba da se poštuje vera ljudi i da se ne bude provokativno nakon jezivog ubistva - kao što je francuska vlada tražila od školskih nastavnika da pokažu crtane filmove na časovima, ili projicirajući karikature na zgrade. Čujem ga kada kaže da takmičarska vežba uvredljivog govora može koštati života.

Ali čini se da Khair takođe govori nešto drugo, doduše na prikriven i čuvan način. On daje primer predanog profesora francuskog koji je svojim učenicima pokazao crtaće u dobroj veri u vežbanju svoje slobode govora. On takođe navodi primer nekih čuvara [islamskih] verskih simbola u Francuskoj koji su ogorčeni i objavljuju neumerene stvari na društvenim mrežama, takođe u korist svoje slobode govora. Između slobode izražavanja profesora francuskog i slobode ogorčenih demonstranata protiv nje, stoji lik, kako eufemistički naziva Khair, ljutog zbunjenog čoveka koji je isprovociran da odrubi glavu učitelju. Za Khaira, nije važno da li su ideje dobre ili loše. Ono što je bitno jeste da su u sukobu dve ideje slobode govora i svetosti versko-kulturnih simbola ili izgubljeni ili stradali životi.

Ovde Khairova perspektiva postaje konzervativna u svojim implikacijama. Prvo, činjenica da varvarski, ludi čovek može biti uvređen ili inspirisan bilo kojom od suprotstavljenih ideja ne može biti teret slobodnog govora. Postoji mnogo nestabilnih ideja. Da li bilo koji protest ili kampanja treba da ima u vidu potencijalni nasilni obrt koji se može dati njihovim idejama? Da li uzročna veza između izražavanja uvredljivih ideja i trpljenja tela treba da dozvoli nasilnim zilotima da imaju pravo na otkup?

Drugo, za razliku od onoga što Khair sugeriše, ideje nemaju stvarno, nezavisno postojanje izvan tela u koja su svojstvene. Ideje opstaju samo zato što to čine sama tela u kojoj kući. Da su ideje živele autonomno, nezavisno od tela i umova koji ih nose, ideje ne bi umrle. Bili bi besmrtni i živeli bi beskrajno van svojih istorijskih vremena, socioloških staništa i promene umova. Nastavili bismo da verujemo da je Zemlja ravna ili u praksi ropstva ili odsustva prava glasa za žene. Ali mi to ne radimo. A razlog je taj što neke ideje vremenom umiru ili slabe. Oni postaju anomalni i diskreditovani ili zato što su naučno osporavani ili zato što se osporavaju energično i strastveno sve dok anahrona ideja ne bude poražena.

Treće, u konfliktnom terenu ideja, leži jezgro društvenih promena. Ako ideje nisu dobre ili loše kao što izgleda Khair kaže, kako drugačije da diskreditujemo bramansku teoriju o božanskom poreklu koja tvrdi da je Šudra rođen iz stopala Božanskog bića i da je stoga najniže stvorenje na zemlji? Kako drugačije, osim kroz sukob ideja, žene osporavaju patrijarhat i potiskuju primljene rodne ideje o ženskosti? Kako je inače ideja zaštite životne sredine ili prava autohtonih zajednica postala tako dominantna briga našeg vremena?

Ovlašćenje u govoru često može biti pitanje dobra jednog čoveka u odnosu na dobro drugog čoveka, ili relativne istine jednog čoveka u odnosu na dobro drugog čoveka. Možda je reč o jednom kulturnom sistemu vrednosti (Francuzi i njihov princip slobode govora) naspram drugog religiozno-kulturnog senzibiliteta (svetost proroka). Do ove tačke, oba govorna čina (ili ideje) imaju ekvivalentnost i svaka osoba mora imati pravo da slobodno govori. Ali kada jednom ubijete ili nanesete telesne povrede u ime ideje, teret i odgovornost za to nisu na ljudima koji zastupaju ili se suprotstavljaju ideji. Da ne bismo uvredili ludaka koji uzima pištolj i puca, ili da ne bismo inspirisali ludog čoveka da nekome odrubi glavu u ime ideja, zar ne treba da se odreknemo izražavanja same ideje? Granično je opasno davati takav predlog, ma koliko iskosa.

Sloboda govora i izražavanja je možda bila prosvetiteljski, kolonizatorski projekat, a možda će i nastaviti da bude, sankcionišući islamofobiju, rasizam i ideje kulturne superiornosti. Ali razjasniti poentu van njenog konteksta znači propustiti dve tačke. Prvo, kao što je libansko-australijski akademik Ghassan Hage sažeo u svom postu na Fejsbuku: Istina takođe treba da ima svoju etiku. Možda ste iskreni, ali neetični. Odsecanje glave Paty zahteva od nas da se zadržimo ne samo na bilo kom ubistvu, već na varvarstvu koje je iza toga. Umesto toga, zadržavati se na genealogijama i uzrocima nasilnog ponašanja je loša etika, jer na kraju nije ništa drugo do izvinjenje za nasilje.

Drugo, to je loša politika. Pravo na slobodu govora osnažuje i omogućava mnoge marginalizovane živote. Pogrešno je gledati na to kao na elitnu indulgenciju. To je osnovno pravo koje uslovljava ostvarivanje drugih prava. Toliko osnovno da omogućava slabima i potlačenim da ustaju protiv svojih tlačitelja. Omogućava kulturološki različitim zajednicama, uključujući muslimane, da otelotvore i nose sa ponosom svoje kulturne razlike. U svakom slučaju, slobodu govora država ograničava svojim brojnim kriterijumima razumnosti. Dalje ga ograničiti opterećujući ga verodostojnim nasilnim prisvajanjem ili istorijskim uslovljenostima, znači hraniti logiku nasilja protiv slobode izražavanja.

Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju 4. novembra 2020. pod naslovom „Ništa elitističko o slobodi govora“. Pisac predaje političke nauke na Memorijalnom koledžu Janki Devi, Univerzitet u Delhiju