Zbogom južnoj Aziji

Pošto projekat SAARC gubi svu snagu, Delhi treba da ponovo zamisli svoju ekonomsku i političku geografiju

SAARC, zemlje SAARC, indo-pacifički odnosi, južna Azija, indo-pakistanski odnosi, Indijan ekspres, vesti Indijan ekspresaIndija nema razloga da lije suze za SAARC. To više nije jedina utakmica u gradu (reprezentacija)

Dva nedavna dešavanja na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija sugerišu da je Južna Azija kao politička konstrukcija, barem ona izgrađena odozgo na dole, možda imala svoj trenutak. Možda je vreme da Indija krene dalje.
Prema izveštajima, tri od osam južnoazijskih ministara spoljnih poslova napustila su prostoriju nakon govora na godišnjem skupu u Njujorku. Bili su iz Avganistana, Bangladeša i Indije. Ovo bi mogao biti samo sukob rasporeda u napornoj diplomatskoj nedelji u Njujorku. Ali to takođe govori nešto o produbljivanju krize kredibiliteta Južnoazijske asocijacije za regionalnu saradnju.

Drugi je bio događaj koji se nije dogodio. Sastanak ministara inostranih poslova Indije i Pakistana. Euforija za otopljenjem između Delhija i Islamabada nakon izbora Imrana Kana za novog premijera Pakistana nije potrajala ni nekoliko dana. U roku od 24 sata nakon objavljivanja pregovora, Indija je odlučila da se povuče.

Indija, naravno, nije jedina koja ima problema sa Pakistanom. Njegov drugi južnoazijski sused, Avganistan, kao i Indija, gajio je nade za novi početak veza sa Pakistanom. Nade Kabula da Imran, koji se često naziva Taliban Khan, može brzo postići mir, ublažene su. Odnosi Pakistana i Bangladeša su tako dugo zahlađeni da niko ne očekuje preokret u skorije vreme.

Odbijanje Indije da angažuje Pakistan osim ako Islamabad ne odgovori na svoju zabrinutost u vezi sa prekograničnim terorizmom, takođe je zadržalo sledeći samit SAARC-a u Islamabadu. Poslednji samit lidera osam zemalja SAARC sazvan je u Katmanduu krajem 2014. Prava tragedija je, naravno, to što ništa suštinsko ne bi izašlo na videlo čak i da se samit održi sutra u Islamabadu.

Uzmite u obzir, na primer, odluku Pakistana da ne potpiše sporazume o regionalnom povezivanju na samitu u Katmanduu 2014. Pakistan je u velikoj meri bio deo produženih pregovora i njegove birokrate i ministri su potpisali ishod. Ali premijer Navaz Šarif nije imao slobodu da potpiše sporazume, zahvaljujući pakistanskoj vojsci koja je navodno povukla sporazume u poslednjem trenutku.

Nije pitanje na koji način raspodelimo krivicu za ovu nesrećnu situaciju. Reč je o pomirenju sa činjenicom da je projekat SAARC sada izgubio svu snagu. To ne znači da je region u žalosti. Sve zemlje pronalaze alternative. Nakon samita u Katmanduu, Modi je izjavio da neće držati regionalnu saradnju kao taoca pakistanskog veta.

Modi se fokusirao na takozvani BBIN forum koji okuplja četiri zemlje Južne Azije — Bangladeš, Butan, Indiju i Nepal — za podregionalnu saradnju na istočnom potkontinentu. Modijeva vlada je takođe nastojala da ponovo aktivira BIMSTEC forum koji povezuje zemlje BBIN-a, kao i Šri Lanku sa Mjanmarom i Tajlandom. Ideja o zajednici Bengalskog zaliva postaje sve popularnija iz dana u dan.

Ali nemaju svi u ovim subregionalnim i trans-regionalnim grupacijama isti san. Čak i dok Katmandu spava u krevetima BBIN i BIMSTEC, delovi nepalske vladajuće elite žele da pobegnu iz Južne Azije u ogromne nabore kineskog zagrljaja. Ako ne postoji SAARC, koji pomaže u obuzdavanju Indije, Kina bi mogla da uradi trik.

U međuvremenu, Šri Lanka je počela da sebe opisuje kao zemlju Indijskog okeana. Kolombo nikako ne izdaje južnoazijski regionalizam. Ona samo ponovo otkriva svoju geografsku centralnost u Indijskom okeanu i slavi je. Maldivi, takođe, imaju toliko toga da dobiju koristeći svoju lokaciju u Indijskom okeanu umesto da polažu nade u distopijski SAARC.

Uz sav njihov entuzijazam oko održavanja samita SAARC-a, pakistanski politički lideri znaju da je duboka država u Ravalpindiju, koja se opire čak i minimalnoj komercijalnoj saradnji sa Indijom, duboko posvećena sveobuhvatnoj ekonomskoj integraciji sa Kinom.

To nas dovodi do pitanja Kine, čija Inicijativa Pojas i put povezuje različite delove južne Azije sa susednim provincijama Kine. Pakistan sa Sinđangom, Nepal i Butan sa Tibetom i Bangladeš sa Junanom. Peking takođe nastoji da integriše Maldive i Šri Lanku u svoju pomorsku strategiju.

Indija se možda protivi BRI-u, neki u Pakistanu se možda premišljaju, ali uspon Kine počeo je nepovratno da menja ekonomsku geografiju Potkontinenta. Svidelo se to Delhiju ili ne, drugo Sunce — mnogo svetlije od Indije — izašlo je na nebu Potkontinenta.

U međuvremenu, Vašington menja svoj geopolitički plan za naše susedstvo. Čak i dok traži izlaz iz Avganistana, krenula je u eksplicitnu strategiju balansiranja Kine u regionu. Njegova nova mašta daje prednost Indiji i spaja ostatak potkontinenta u ogromni Indo-Pacifik. Pre nego što je Amerika potpisala ugovor o Indo-Pacifiku, japanski premijer Šinzo Abe je definisao naš region kao ušće dva mora (Indijskog i Tihog okeana) i dva kontinenta (Afrike i Azije).

Indija nema razloga da lije suze za SAARC. To više nije jedina igra u gradu. U stvari, to nikada nije bila velika igra. Niti treba da žali zbog smrti Južne Azije. Promena je jedina trajna činjenica u životu. Geografije nisu statične, one se razvijaju, ponekad sporo i brzo kod drugih. Način na koji zamišljamo i konstruišemo regione menja se u skladu sa okolnostima. Britanski raj se prostirao od Adena do Malake na svom vrhuncu. Jugoistočna Azija nije postojala do Drugog svetskog rata. Azijsko-pacifički region je ušao u upotrebu tek kasnih 1980-ih. Indo-Pacifik je bio novina pre jedne decenije.

Politička Južna Azija bila je izum 1980-ih. Nije preživeo test vremena. Kako indijski otisak ide dalje od potkontinenta, Bangladeš postaje pulsirajuće srce Bengalskog zaliva i ekonomski most ka istočnoj Aziji, a Šri Lanka se pojavljuje kao čvorište Indijskog okeana, Delhi treba da ponovo zamisli svoju ekonomsku i političku geografiju.