Nobelovci za ekonomiju i revolucija kredibiliteta

Pranav Patil piše: Rad ovogodišnjih ekonomista dobitnika Nobelove nagrade pomogao je u formulisanju rigoroznijih, objektivnijih i racionalnijih intervencija za rešavanje problema poput siromaštva

(S leva na desno) Dejvid Kard, Džošua D Angrist i Gvido V Imbens. (Tviter/Nobelova nagrada)

Ovogodišnja nagrada Sveriges Riksbank za ekonomske nauke (Nobelova nagrada) dodeljena je Dejvidu Kardu za njegov empirijski doprinos ekonomiji rada i Džošui Angristu i Gvidu Imbensu za pionirske nove metode za analizu uzročno-posledičnih veza. Trio je izmislio metode koje su dovele do takozvane revolucije kredibiliteta u empirijskoj ekonomiji.

Obim pitanja koje ekonomisti ispituju proširio se tokom poslednje tri decenije kako je disciplina počela da istražuje odgovore izvan matematičkih modela i ideološkog diskursa. Iako su neoklasične teorije elegantne, postavljala su se pitanja o njihovim dokazima iz stvarnog života. Da li ekonomisti imaju kredibilne dokaze da ih kreatori politike i javnost mogu shvatiti ozbiljno? Nobelovci Abhidžit Banerdži i Ester Duflo ističu da je nedostatak dokaza jedan od razloga zbog kojih su ekonomisti smatrani manje kredibilnim.

Za pristup zasnovan na dokazima, razumevanje uzročne veze između različitih faktora, stoga, postaje imperativ. Klasičan primer uzročne veze je uticaj obrazovanja na doživotnu zaradu — da li bi jedna dodatna godina obrazovanja povećala zaradu i za koju veličinu? Ekonomisti su prihvatili eksperimentalni pristup kako bi se uhvatili u koštac sa krizom kredibiliteta i procenili precizne uzročne posledice politika. Kao iu medicinskoj nauci, razvojni ekonomisti su pokrenuli manja randomizovana kontrolisana ispitivanja u nadi da će utvrditi uzročnost između različitih varijabli i istražiti koje su političke intervencije bile efikasne. U randomizovanom kontrolnom ispitivanju, Duflo je zajedno sa drugima testirao kako su praćenje i finansijski podsticaji smanjili izostanak nastavnika i poboljšali učenje u Indiji. Na osnovu eksperimentalno izvedenih kauzalnih zaključaka, ekonomisti mogu preporučiti rigoroznije, objektivnije i racionalnije intervencije za rešavanje većih problema kao što je siromaštvo.

Međutim, u mnogim slučajevima je užasan izazov izvođenje eksperimenata na terenu. Oni su skupi, dugotrajni i etički nezgodni. Tu postaje prosvetljujuća ideja o prirodnim eksperimentima koji se oslanjaju na nasumične varijacije bez ikakve manipulacije istraživača. Kard i Alan Kruger su osmislili svoj čuveni prirodni eksperiment na osnovu promena minimalne zarade u Nju Džersiju i uporedili ga sa Pensilvanijom, koja nije doživela slične promene. Proučavali su zapošljavanje u industriji brze hrane u dve države pre i posle promena plata u Nju Džersiju. Suprotno predviđanjima standardne ekonomske teorije, otkrili su blagi porast zaposlenosti u Nju Džersiju u poređenju sa Pensilvanijom. Ovaj nalaz je bio ogroman udarac konvencionalnim modelima ponude i potražnje. Angrist i Imbens su takođe osmislili mnoge prirodne (kvazi) eksperimente i razvijali su statističke alate za preciznu procenu uzročnih efekata politika.

Studija uzročnosti nije nova za istraživačku zajednicu. Međutim, u društvenim naukama uzročne veze nisu bile opširno proučavane empirijskim metodama. Drugi Njutnov zakon predlaže da će objekat u ravnomernom kretanju nastaviti da se kreće osim ako se ne primeni neka spoljna sila. Revolucionisti kredibiliteta koriste upravo ovaj princip da objasne ekonomsku dinamiku. Bez obzira na to, uzročnost nije korelacija je najčešća fraza za ove revolucionare. Da bi razlikovali uzročne veze od korelacije, ekonomisti se oslanjaju na kontračinjenice. Na primer, u studiji Card i Krueger, oni pokazuju da se zapošljavanje u dve države razvijalo na paralelan način pre promene minimalne zarade. Na osnovu toga pretpostavljaju da bi se zapošljavanje bez ikakve intervencije razvijalo slično u obe države. Čak i da nisu posmatrali šta bi se dogodilo u Nju Džersiju da nije bilo intervencije, mogli bi da posmatraju kontračinjenično stanje u Pensilvaniji.

Pošto se ekonomija blisko bavi politikom i tržištem, od ključne je važnosti identifikovati koje su političke intervencije najbolje (i isplative). Vredi razmotriti dve studije zasnovane na dva vodeća programa Vlade Indije — Pradhan Mantri Gram Sadak Yojana i Rajiv Gandhi Grameen Vidyutikaran Yojana. Opšta pretpostavka koju donose kreatori politike je da bi programi ruralne infrastrukture povećali ekonomske aktivnosti na farmama i van farme i smanjili siromaštvo. Međutim, nedavne studije Sema Ašera, Pola Novosada, Fione Burlig i Luisa Preonasa ističu da, iako takvi programi povećavaju povezanost puteva i električne energije, ne izazivaju značajan ekonomski razvoj čak četiri do pet godina nakon završetka. Stoga je značajno ispitati da li takve intervencije izazivaju razvoj, u kojoj meri povećavaju blagostanje, a gde ne uspevaju.

Ova kolumna se prvi put pojavila u štampanom izdanju 20. oktobra 2021. pod naslovom „Revolucija kredibiliteta“. Pisac je doktorant, Universität Hohenheim, Nemačka