Rušenje aneksa Nacionalnog arhiva je tragedija koja se može izbeći

Kritični fajlovi će se izgubiti, uništiti ili jednostavno napustiti, s obzirom na prirodu poduhvata.

Nacionalni arhiv Indije, Nju Delhi. (Ekspresna fotografija/fajl)

Aneks Nacionalnog arhiva je, za većinu naučnika 20. veka, Nacionalni arhiv. Soba za istraživanje je mesto gde provodimo godine vršeći arhivsko istraživanje za naše disertacije, a kasnije i knjige. Ovo je prostor nacionalne integracije, ako hoćete, gde se primarni izvori mogu spojiti kako bi se isplela priča o ministarstvu, njegovom odnosu davanja i uzimanja sa državama širom Indije, i objašnjenje kreiranja nacionalne politike. Ovde sam se vraćao svake godine, da bih napunio i dopunio žudnju svog istoričara za primarnim izvorima. Ovde sam stekao neka od mojih najtrajnijih profesionalnih prijateljstava, 2002-03. delio sam jedini izvor napajanja koji je tada bio dostupan za punjenje naših laptopova. Neko je takođe, sa osećajem čuđenja i neposrednosti, podelio svoja najnovija otkrića uz šoljicu čaja u dabi ispod drveta koja je služila najbolji kadak čaj u Delhiju i ukusan ručak, naučnicima, kao i stanovnicima raznih kancelarija koje su bile pune tog dela. of Janpath.

Predloženo rušenje aneksa ne uliva poverenje. Mi, koji smo radili u Istraživačkoj sobi, znamo stanje fajlova — koliko često nam je rečeno da se fajl ne može fotokopirati, jer je previše krt. Koji su planovi vlade da zaštiti ove krhke dokumente? Svi mi koji koristimo i negujemo njegove fondove, i čija se stipendija proučava i čita u Indiji i inostranstvu, plašimo se katastrofe.

Aneks Nacionalnog arhiva takođe je bio domaćin tehničke obuke o očuvanju i srodnim temama za arhiviste širom Indije. Da li će nova predložena zgrada u svoj prostor uključiti i arhiviste? Da li će to omogućiti onu vrstu međugeneracijskog razgovora koji je omogućen na otvorenim prostorima van ove arhive?

Svako pisanje je revizija, neophodno prekrajanje prošlosti. Rušenje aneksa i neizvesnost oko njegovog prikupljanja mogu uticati na vrstu narativa koje smo u stanju da napravimo. Sve dok naučnici budu u mogućnosti da pristupe regionalnim i državnim arhivima širom Indije, moći će da pišu regionalne istorije. Sve dok su u stanju da prikupljaju usmene istorije, moći će da pričaju priče o prošlim borbama i uspesima koje se možda nisu smatrale vrednim zvaničnih arhiva. Sve dok postoje druge vrste institucionalnih arhiva i privatnih arhiva, oni će moći da pišu te istorije.

Ali postoje i druge vrste pitanja koja takođe treba postaviti. Određeni narativi o naciji, ali ne samo o njoj, zahtevaju da budu napisani. Na primer, zašto druge države nisu oponašale politiku DMK-a o podnevnim obrocima? Kakvi su bili zaokreti u vladi i stavu opozicije prema reorganizaciji država na lingvističkim linijama?

Da li će novi potez ugroziti rad istoričara u traženju odgovora na ova pitanja? Ironično je da bi naslednik Jana Sangha, koji se ponosio što govori u ime nacije i za nacionalnu integraciju, Bharatiya Janata Partija, trebalo da predsedava projektom koji pisanje takve istorije čini glavnim narativom o neposrednoj prošlosti Indije, ispunjen.

Što se tiče pisanja dekolonizovane istorije, od značaja je kvalitet uma koji se nosi sa dosijeima, kao i priroda arhiva. Možemo, i radimo, da se izgubimo u našim pitanjima o i iz arhive. To je deo istraživačkog procesa. Ali takođe moramo da se udaljimo od arhive i sami se uhvatimo u koštac sa našim suštinskim pitanjima. Šta nas pokreće da ispričamo tu istoriju i odgovorimo na to pitanje? Čiju perspektivu biramo da stavimo u prvi plan i zašto? Ovo su pitanja koja su centralna za pisanje bilo koje istorije; ponekad su izvedeni iz prirode arhive koju upoznajemo i sa kojom živimo, ali su podjednako, ako ne i češće, izvedeni iz naše sopstvene društvene lokacije i doživljaja sveta van arhive, kao i politike sadašnjeg trenutka.

Svi doktorandi provode godinu dana svog programa radeći na terenu. Ovo obično podrazumeva provođenje vremena u više arhiva u vezi sa njihovim projektom. Rušenje aneksa je projekat ogromnih razmera. Doktoranti koji još nisu započeli disertaciju će preživeti; oni će pronaći istraživačke predmete koji ne zahtevaju korišćenje nacionalnog arhiva zemlje. Ali naučnici koji su već započeli svoj program su zabrinuti. Za mnoge bi možda bilo prekasno da promene planove istraživanja jer su već obezbedili sredstva za predloženu temu istraživanja koja podrazumeva korišćenje ove arhive, pa sa strahom gledaju na gubitak cele godine terenskog rada, svog program, potencijalno višegodišnji, što većina ne može sebi da priušti. Drugi naučnici koji su već obezbedili finansiranje za svoje druge projekte na osnovu pristupa Državnom arhivu takođe bi mogli da budu u limbu. U javnosti postoji vrlo malo informacija koje bi ublažile njihov strah.

U novom prostoru, gde god da bude i kad god da se gradi, naučnici mogu otkriti da nedostaju fajlovi jer je to jednostavno neizbežno u projektu takvog obima. To mi se već desilo, kada je fajl koji sam konsultovao, recimo, 2009. godine, dve godine kasnije proglašen za NT ili nije prenet (iz ministarstva). Bilo je potrebno uporno pisanje pisama, ponovno podnošenje zahteva, da bi se pronašao pogrešni dosije, koji još uvek čeka da bude odložen.

Bojim se da će se kritične datoteke izgubiti, uništiti ili jednostavno napustiti u ovom potezu. To je datost, u prirodi poduhvata koji se pokušava, u neprozirnosti poteza, i to je tragedija koja se u potpunosti može izbeći.

Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju 12. juna 2021. pod naslovom „Strahovi istoričara“. Pisac je vanredni profesor istorije na Univerzitetu Virdžinije. Ona je autor knjige Promena domovina: hinduistička politika i podela Indije, Harvard University Press i Permanent Black, 2011.