Urušeni stubovi države

Opkoljen unutrašnjim i spoljnim pretnjama, bezbednosni establišment treba da se pomeri dalje od nedostatne birokratije, da privuče sveže umove

C R Sasikumar

Pitanje kao što je Swachh Bharat može izgledati daleko od nečega tako uzvišenog kao što je nacionalna sigurnost, ali ja počinjem s njim jer suština nacionalne sigurnosti leži u stvaranju dugoročne vizije nacionalnih interesa i demonstriranju sposobnosti za odlučnu implementaciju. Neuspeh Indije da postigne civilizovane standarde sanitarnih uslova je simbol ozbiljnog nedostatka u obe tačke među nezavisnim indijskim vladarima i administratorima.

Godine 1920, službenik ICS-a Frank Brayne je preduzeo eksperiment Gurgaon, koji je uključivao kampanje za iskorenjivanje otvorene defekacije, malarije, kuge i seoskih zaduženja. Brejn je pokušao da nametne disciplinovanu defekaciju kroz rovovske klozete i samopomoć, ali njegov eksperiment nije uspeo. Stanovništvo Indije se učetvorostručilo od 1920. godine, a količina ljudskih izlučevina na njenom pejzažu je, bez sumnje, držala korak.

Ako ikada prevaziđemo ovu nacionalnu sramotu, zasluge će pripasti viziji Narendre Modija u pokretanju nacionalne kampanje. Uspeh Swachh Bharata će, međutim, ostati uslovljen njegovom implementacijom od strane Brayneovih indijskih naslednika. Danas, kada je nacija opkoljena ozbiljnim bezbednosnim pretnjama, a Nju Delhi izgleda lišen ideja, postoji potreba da se preduzme mučna ponovna procena našeg nacionalnog modusa operandi. Brzo skeniranje životne sredine ističe neke upadljive primere neuspeha indijske države da obezbedi nacionalnu bezbednost zbog nedostatka vizije i rešenosti.

Na početku, mora se priznati da indijski položaj na međunarodnoj sceni ostaje besmislen sve dok postoje duboke unutrašnje nestabilnosti. Osim trajnih pobuna na severoistoku i rastućih nemira u Kašmiru, najozbiljnija pretnja unutrašnjoj bezbednosti proizilazi iz oružane pobune Naksalita koja se proteže preko polovine od 29 indijskih država. Svaka od ovih ranica je dokaz zanemarivanja, od strane uzastopnih vlada, njihove dužnosti da asimiliraju otuđene građane, sprovedu agrarnu reformu i isporuče socijalnu pravdu siromašnima, uskraćenima i adivasima.

Međutim, vlada nije bestelesan entitet, već organizacija koju vode 104 državna službenika sa rangom sekretara u Nju Delhiju. Oni su administrativni rukovodioci 53 ministarstva i 51 odeljenja, deluju kao glavni savetnici ministara i za njih izrađuju politike. S obzirom na potpunu preokupaciju političara izbornom politikom, sekretari su takođe odgovorni za sprovođenje politike. Kritična uloga državnih službenika kao centralnog stuba državne uprave ne može se potceniti jer su oni takođe ključni igrači u lokalnoj administraciji, kao i razvojnim programima za ruralna i udaljena pogranična područja.

Obeležja oficira ICS-a bili su njegov integritet, posvećenost carstvu i očinski odnos prema ljudima o kojima se stara; ali uzalud tražimo slične kvalitete kod naših državnih službenika. Posvećenija birokratija mogla je da bude pokretač razvoja i promena, za bolju, sigurniju Indiju.

Administrativni nedostaci uzastopnih vlada su dodatno pojačani njihovom sklonošću da probleme, koji su ukorijenjeni u otuđenosti i društveno-ekonomiji, tretiraju kao pitanja zakona i reda. Većina slučajeva unutrašnjih nemira potiče od političke podmitljivosti, malverzacija i apatije. Labava administracija, dakle, dozvoljava da se problem zagnoji i poprimi nesavladive razmere, u kom trenutku političari paniče i bacaju na njega loše obučene policijske snage.

Nakon neuspeha vlade, civilne administracije i policije da kontrolišu situaciju, oblast je proglašena poremećenom i od vojske je zatraženo da uspostavi red, pozivajući se na Zakon o posebnim ovlašćenjima oružanih snaga. U slučaju operacija protiv Naksala, međutim, vojska je odlučno odbila da bude uvučena. Postoji još jedna tragična priča o nesposobnosti.

Centralne rezervne policijske snage (CRPF) su određene kao vodeće snage za borbu protiv pobunjenika ministarstva unutrašnjih poslova i raspoređene u operacijama protiv Naksala 2008. Od tada, u alarmantnom nizu skoro identičnih naksalitskih zaseda, te snage su u više navrata trpele teške gubitke. Polazeći iz istog porekla kao i vojni džavan, nema sumnje da policajac CRPF pokazuje jednaku hrabrost i hrabrost. Vojni etos, međutim, zahteva da džavane u borbu vode oficiri; stoga se kapetani, majori i pukovnici redovno nalaze na spiskovima borbenih žrtava. Službenici indijske policijske službe (IPS), koji popunjavaju većinu komandnih mesta CRPF-a, nisu obučeni za borbu; dakle, nisu sa svojim ljudima kada uđu u zasedu.

Neuspeh da se povrati kontrola nad Crvenim koridorom i pacifikuju druge države decenijama jasno ukazuje na nedostatak vizije i strategije u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Nepotrebno velike žrtve među našim hrabrim naoružanim policijskim snagama ukazuju na pogrešan šablon rukovodstva, kome je potrebna hitna promena. Sumorno spoljno okruženje zemlje takođe zahteva razmišljanje o indijskoj spoljnoj politici. Naša loša diplomatija, zasnovana na hubrističkim pretpostavkama o kulturnoj superiornosti Indije, dovela je do toga da

potcenjivanje protivnika i dozvolilo im da nas nadmudre. Nakon što smo stvorili Bangladeš, pokvarili smo Sporazum iz Simle iz 1972. i učinili malo da sprečimo pojavu kinesko-pakistanske osovine i zavođenje naših suseda kreditima i oružjem. Realpolitika je vešto balansiranje moći; ali naša privrženost nesvrstanosti nas je možda ostavila bez prijatelja u lošem budućem okruženju. Usred tekuće borbe za vlast, koja se manifestuje u inicijativi OBOR-a, osovini Kina-Rusija-Pak, sučeljavanju SAD-Severne Koreje i (mogućoj) američko-kineskoj G-2 diarhiji, kako će Indija proći?

Konačno, Ahilova peta indijske države leži u zanemarenoj i nefunkcionalnoj odbrambenoj industriji, poverenoj isključivo naučnicima i generalističkim birokratama. Ova praznina je našu nacionalnu odbranu učinila taocem nepouzdanih stranih izvora i ismevala stratešku autonomiju.

Izbjegavao sam vojna pitanja, ali prema riječima pakistanske komentatorke Ayesha Siddiqa, Od ekonomije do socijalne kohezije, Indija... ne predstavlja baš stabilnu sliku. Raditi istu stvar iznova i iznova, ali očekivati ​​drugačije rezultate, nije baš pametno. Neuspeh u rešavanju endemskih problema tokom 70 godina, korišćenjem istih samozadovoljnih ljudi i zastarelih metoda, trebalo bi da izazove ponovno razmišljanje među našim političkim rukovodstvom. Inovativna rešenja će se pojaviti samo ako se novi umovi angažuju u vladi; od biznisa, industrije, akademske zajednice i profesija — uključujući vojsku — da ojačaju stubove indijske države u ruševinama.