Politika diversifikacije useva mora da se pozabavi izazovima u pogledu ishrane, uskladi poljoprivredu sa zahtevima životne sredine
- Категорија: Kolumne
Optimalna poljoprivredno-prehrambena politika treba da se bavi pitanjima koja se odnose ne samo na kratkoročni period, već i da pokuša da odgovori na srednjoročne i dugoročne izazove.
Formiranje optimalne poljoprivredno-prehrambene politike u Indiji je potreba vremena. Politika bi trebalo da se bavi pitanjima koja se odnose ne samo na kratkoročne, već i na pokušaje da se pozabave srednjoročnim i dugoročnim izazovima. Projekcije stanovništva UN-a (2019) ukazuju na to da će Indija verovatno biti najmnogoljudnija zemlja do 2027. Do 2030. zemlja će verovatno imati skoro 600 miliona ljudi koji žive u urbanim područjima, kojima će biti potrebna sigurna hrana iz zaleđa. Indijska poljoprivreda ima prosečnu veličinu poseda od 1,08 hektara (podaci za 2015-16), dok angažuje 42 odsto radne snage u zemlji. Obradivo zemljište i voda za poljoprivredu su ograničeni i već su pod velikim pritiskom. S obzirom na ove osnovne parametre, kako osmisliti optimalnu poljoprivredno-prehrambenu politiku?
Takva politika mora imati najmanje četiri kamena temelja. Prvo, trebalo bi da bude u stanju da proizvede dovoljno hrane, stočne hrane i vlakana za svoju veliku populaciju. Drugo, to bi trebalo da uradi na način koji ne samo da štiti životnu sredinu — zemljište, vodu, vazduh i biodiverzitet — već postiže veću proizvodnju uz globalnu konkurentnost. Treće, trebalo bi da omogući nesmetano kretanje hrane od farme do viljuške, održavajući niske troškove marketinga, uštedu na gubicima hrane u lancima snabdevanja i obezbeđujući bezbednu i svežu hranu potrošačima. I, konačno, potrošači treba da dobiju sigurnu i hranljivu hranu po pristupačnim cenama. U centru svega toga je poljoprivrednik, čiji prihodi treba da rastu uz pristup najboljim tehnologijama i najboljim tržištima u zemlji i inostranstvu.
Na frontu proizvodnje, najbolja politika je ulaganje u istraživanje i razvoj za poljoprivredu, i njegovo širenje od laboratorija do farmi i objekata za navodnjavanje. Veruje se da zemlje u razvoju treba da ulažu najmanje jedan procenat svog poljoprivrednog BDP-a u istraživanje i razvoj u oblasti poljoprivrede i savetodavstvo. Indija ulaže oko polovinu. Potrebno je udvostručiti sa srazmernom odgovornošću organizacija za istraživanje i razvoj, posebno ICAR-a i državnih poljoprivrednih univerziteta da bi se ispunile. Može li se to uraditi u naredne tri godine?
Kritični neuspeh Indije je nesposobnost da zaštiti svoje prirodne resurse, posebno vodu i zemljište. Besplatna struja za pumpanje podzemnih voda i visoko subvencionisana đubriva, posebno urea, oštećuju nivoe podzemne vode i njen kvalitet, posebno u državama Zelene revolucije Pendžab, Harijana i zapadni Utar Pradeš. Ovaj region vapi za diversifikacijom useva, posebno smanjenjem površine pod pirinčem za skoro polovinu, uz povećanje prihoda poljoprivrednika.
Ovo se može postići prelaskom sa politike visoko subvencionisanih cena inputa (struja, voda, đubrivo) i politike MSP/FRP za poljsku lozu, pšenicu i šećernu trsku, na politike podrške prihodima koje su povezane sa uštedom vode, zemljišta i kvaliteta vazduha. Ali dosadašnja politika na ovom frontu nije uspela, što je rezultiralo prekomernom proizvodnjom ova tri useva u zemlji. Šećer i pšenica se proizvode po cenama višim od svetskih cena, a ovi usevi se ne mogu izvoziti osim ako nisu u velikoj meri subvencionisani. Prekomerne zalihe pšenice i pirinča u Food Corporation of India (FCI) vrše pritisak na finansije agencije. Pirinač ostaje globalno konkurentan, ali treba imati na umu da izvozom pirinča izvozimo i ogromne količine dragocene vode — skoro 25-30 milijardi kubnih metara, godišnje. To je voda koja se pumpa za uzgoj pirinča, omogućena subvencionisanim napajanjem. Sve su to znaci neoptimalne poljoprivredno-prehrambene politike.
Zanimljivo je da su ovo tri useva u kojima MSP/FRP ima neko značajno značenje, ali rastu najsporijim tempom (vidi sliku 1). Živina, ribarstvo, mlečni proizvodi, pa čak i hortikultura, za koje ne postoji MSP, rastu mnogo brže — tri do pet puta — od žitarica ili šećerne trske. Može se primetiti da je u 2018-19, vrednost stoke i ribarstva bila skoro 40 odsto bruto vrednosti poljoprivredne proizvodnje. Hortikultura je činila još 21 procenat (vidi sliku 2). Sve u svemu, ukupna vrednost nabavki vladinih agencija na MSP poljskog polja, pšenice, mahunarki, uljarica i pamuka iznosila je samo oko 6 odsto vrednosti ukupne poljoprivrede i srodnog sektora.
U segmentu marketinga takođe, za većinu naših poljoprivrednih proizvoda, naši troškovi ostaju visoki u poređenju sa nekoliko drugih zemalja u razvoju zbog loše logistike, niskih ulaganja u linije snabdevanja i visokih marži posrednika. Ovaj segment decenijama vapi za reformama, posebno u pogledu efikasnosti u agromarketingu i smanjenja transakcionih troškova. Pred nama je još uvek veliki izazov.
Pogledajmo sada stvari iz perspektive potrošnje. Osnovna glad je manje-više savladana, ali najveći izazov u narednih 10 godina je neuhranjenost, posebno među decom. To je višedimenzionalni problem. Od obrazovanja žena, do imunizacije i sanitacije, do hranljive hrane, sve se mora rešavati na ratnim osnovama. Javna distribucija hrane, preko PDS-a, koja se oslanja na pirinač i pšenicu, i to sa više od 90 odsto subvencija nad troškovima nabavke, skladištenja i distribucije, ne pomaže mnogo. To već diže u vazduh finansije FCI-a, čije su pozajmice dostigle 3 miliona miliona rupija. Ministarka finansija će pošteno obaviti posao ako stavi pun račun za subvencije za hranu u centralni budžet umesto da ga stavi pod tepih zaduživanja FCI. Ali, što je još važnije, korisnicima subvencionisanog pirinča i pšenice treba dati izbor da se odluče za gotovinski ekvivalent MSP plus 25 odsto. FCI dodaje oko 40 odsto troškova u odnosu na MSP dok nabavlja, skladišti i distribuira hranu. Ova opcija gotovine će uštedeti nešto novca za FM i takođe će dovesti do snabdevanja korisnika raznovrsnijom i hranljivijom hranom.
Sve ovo bi značilo postavljanje poljoprivredno-prehrambenih politika na pristup zasnovan na potražnji, zaštitu održivosti i efikasnosti u proizvodnji i marketingu i davanje potrošačima više izbora za hranljivu hranu po pristupačnim cenama.
Ovaj članak se prvi put pojavio u štampanom izdanju 18. januara 2021. pod naslovom Uravnotežena ishrana. Gulati je profesor na katedri Infosys za poljoprivredu u ICRIER-u