Childline 1098 pomaže i pomaže deci – a ne kontroliše ih

U našem društvu postoji vrlo malo mesta gde deca mogu da potraže pomoć, a Čajldlajn je revolucionisao jednostavan, ali težak čin deteta koje traži pomoć. Postavljanje policije kao prve luke pristajanja za ugrožene maloletnike poništiće te dobitke

Childline 1098 je pokrenuta 1996. godine kao linija za pomoć deci upravo da bi se popunila ova praznina - da bi bili tu za decu kada im je potrebna podrška. (fajl)

Napisao Khushboo Jain

U dokumentarcu, Mudrost traume (2021), dr Gabor Mate, povezujući bolest, zavisnost, traumu i društvo, primećuje da Trauma nije ono što vam se dešava. Trauma je ono što se dešava u vama, kao rezultat onoga što vam se dešava. Prema Mateu, nedostatak odrasle osobe ili bilo koga drugog sa kim bi podelio tugu postaje trauma do kraja života.

Childline 1098 je pokrenuta 1996. godine kao linija za pomoć deci upravo da bi se popunila ova praznina — da bi bili tu za decu kada im je potrebna podrška. Na njegovom veb-sajtu se navodi: …od marta 2015. godine, ukupno 36 miliona poziva od početka je servisirano od strane CHILDLINE servisa i [ona] funkcioniše u 473 grada/okruga u 35 država/UT-ova preko svoje mreže od preko 887 partnerskih organizacija širom Indije.

Počeo sam istraživanje 2009. da bih shvatio zašto deca beže od kuće. Komunicirao sam sa decom na ulicama u zemlji i pitao kome se obraćaju u vreme krize. Većina imenovanih terenskih službenika iz Childline.1098 je bio broj koji su svi zapamtili napamet. Ta značajna odrasla osoba, figura na koju se ugledate, osećate povezanost, verujete da će vas podržati u trenutku potrebe — ta odrasla osoba je za njih najčešće bila Childline bhaiya ili didi.

Centralna vlada, međutim, kroz najavu Smriti Irani, ministra za razvoj žena i dece (WCD), ukazuje da želi da promeni ovaj sistem, sa ciljem da policijski službenik bude prva linija kontakta za decu umesto socijalnog radnika kada zovu 1098. Ovo je navodno iz razloga očuvanja osetljivosti podataka. Izveštava se da je sekretar MWCD rekao: „Izgradićemo ekosistem tako da nakon registracije pritužbe (od strane policije) poziv mogu da obrađuju nevladine organizacije.

Kao problematična tinejdžerka iz prilično imućne porodice, sećam se da sam saznala za broj telefona za pomoć i da sam ih nervozno zvala, nasmrt uplašena šta će se dogoditi ako me uđu u trag i dođu do mog praga otkrivajući sve mojim roditeljima. Međutim, umirujući glas sa druge strane, koji je želeo da me sasluša, pomogao mi je da im verujem, dao mi je vremena i prostora da podelim ono što me muči. Tada mi je to bilo sve što mi je trebalo da se smirim. Ne mogu da shvatim šta bi moglo da bude da je na to odgovarao policajac, pitajući me u čemu je problem, pa da to prenesu nevladinoj organizaciji za koju su smatrali da može da mi pomogne, sa spiska imena koja su imali. Do razgovora po svoj prilici nikada ne bi došlo i nikada ne bih uspeo da se izborim sa situacijom sa kojom sam se borio.

Tipovi poziva kojima se Childline obrađuje kreću se od emocionalne podrške i vođenja, medicinske pomoći i invaliditeta do seksualnog zlostavljanja, dečjih brakova, trgovine decom i dečijeg rada, između ostalog. Ovaj sistem je na snazi ​​decenijama i dobro je funkcionisao za brojnu decu širom zemlje.

Kada je ministar Unije za WCD Smriti Irani u martu 2021. objavio najavu o njihovom planu da prebace usluge Childline 1098 pod administrativnu kontrolu Ministarstva unutrašnjih poslova, zainteresovane nevladine organizacije i pojedinci pod okriljem Sveindijske radne grupe za prava Deca (AIWGRC) su se protivila tom potezu. U svojoj izjavi protiv tog poteza, oni suštinski navode da,

Infrastruktura, mandat i mogućnost pristupa podršci od drugih odeljenja koja se odnose na decu za saradnički odgovor (koje bi policijska uprava mogla da obezbedi) moraju biti integrisani u sadašnji sistem Childline kako bi se ojačala njegova osnova i efikasnost. Zato bismo bili srećni da unesemo prednost infrastrukture u postojeći sistem, gde se policija može i treba pozvati tamo gde je to potrebno.

Nema informacija o tome da li je vlada konsultovala decu, organizacije za podršku Childline ili OCD u vezi sa predloženim potezom. Forum za promociju učešća dece (FPCP) u Tamil Naduu je stoga došao do dece kako bi razumeli šta deca misle o tome. Od 103 dece sa kojima su komunicirali, 102 dece se protivilo tom potezu. Jedan je rekao: Kada deca počine greške (npr. zaljubljenost ili zloupotreba droga), Childline će ponuditi savetovanje i razmotriti pomoć detetu. Ali policija će na dete gledati kao na prestupnika. Drugo dete je reklo: „Kada pomislimo na policiju, setimo se samo nasilja. Predviđamo mnoge mogućnosti da policija postupa sa decom na nasilan način. I ovaj strah od dece nije neosnovan. U studiji AIWG-RCCR iz 2018. sprovedenoj sa preko 2000 dece u kontaktu sa železnicom, preko 50 procenata dece je iskusilo uznemiravanje i prijavilo je policiju kao primarne uznemiravače.

U studiji utvrđivanja činjenica koju je u Bhopalu sprovela nevladina organizacija Muskaan, pristrasnost policije prema denotifikovanim plemenima je snažno došla do izražaja. Nije ni čudo što mnoga od te dece osećaju da,
Policija je pristrasna i diskriminatorna. Ako deca poput nas upućuju poziv, oni će imati predodžbu o nama na osnovu našeg područja, izgleda i porodičnog porekla i možda neće odgovoriti na poziv.

U stvari, oni dodatno brinu, ako policija dođe kući po prijemu poziva, komšije će postati sumnjičave u pogledu karaktera deteta. Policija će na decu uvek gledati kao na nekoga ko je počinio prekršaj.

Jedan od argumenata koje je ministar naveo za predloženi potez je očuvanje osetljivosti podataka, bez jasnoće šta to znači. Ovaj argument izgleda prilično neodrživ i postavlja pitanja o osetljivosti podataka u svim ministarstvima vlade. Da li ministar zaista sugeriše da, osim MHA, podaci nisu zaštićeni u svim ostalim ministarstvima Vlade? Razgovor sa bilo kojim istraživačem koji je pokušao da dobije podatke od Childline-a može vam reći koliko revnosno Childline štiti podatke i poverljivost deteta.

Sa amandmanom na maloletničko pravosuđe (Zakon o brizi i zaštiti dece) iz 2015. godine, decu smo već izložili sistemu krivičnog pravosuđa, zaboravljajući ono što dr Mate snažno primećuje. Toliko toga što nazivamo abnormalnošću u ovoj kulturi su zapravo normalni odgovori nenormalnoj kulturi. Abnormalnost se ne nalazi u patologiji pojedinaca, već u samoj kulturi koja tera ljude u patnju i disfunkciju.

U našem društvu postoji vrlo malo mesta gde deca mogu da potraže pomoć i Childline je na mnogo načina revolucionirala jednostavan, ali težak čin deteta koje traži pomoć. Da im ne oduzimamo ono malo što imaju. Umesto toga, hajde da radimo na jačanju ovih prostora u skladu sa potrebama dece. Postoje načini na koji bi Childline mogao biti mnogo efikasniji, ali premještanje u MHA i pod kontrolu policije sigurno nije. Indijska država mora da osigura da problemi dece ne rizikuju da budu preterano obrađeni – moramo da zaustavimo preteranu kontrolu dece koja to tretira kao pitanje reda i zakona – jer to jednostavno nije.

Khushboo Jain je aktivista za prava deteta i član Sveindijske radne grupe za prava dece (AIWGRC)