1947. i Bangladeš: Treća nepoznata istorija

Podela Bengala 1905. bila je dobar primer. Istočni Bengalci su uglavnom bili seljaci, uglavnom muslimani, uglavnom ogorčeni na Kalkutu i popularni među novopridošle muslimanske srednje klase. Godine 1906. formirana je Muslimanska liga u Daki koja je indijskim muslimanima dala politički glas.

podela, Bangladeš, 1947, Pakistan, nezavisnost Indije, stvaranje Bangladeša, indijski ekspresIstočni Pakistan je bio čvrsto na putu da nakon zaobilaznog puta postane Bangladeš. (Arhiva/Predstavništvo)

Napisao Afsan Chowdhury

Pitao sam tetku gde misli da joj je dom. Nasmejala se i rekla, ja sam rođena tamo, Indija, ali sam podigla svoju porodicu ovde, u Bangladešu. Ово је мој дом. Moja tetka je iz Zapadnog Bengala. Intervjuisao sam je za svoj projekat Partition memories of 1971. Mnogo je pričala o pronalaženju svog doma.

Pitanje je bilo da li je Bangladeš izašao iz 1947. ili je već bio tu, ali je odložen zbog rođenja Pakistana te godine?. Rezolucija iz Lahorea je „prilagođena“ 1947. sa „država“ za muslimanske većinske oblasti Indije u „državu“ Pakistan. Ali šta je „Pakistan“ značio budućim Bangladešanima?

Muslimansko seljaštvo u Bengalu dugo je patilo pod zamindarima, uglavnom Hindusima, a muslimanska srednja klasa u nastajanju je želela više poslova i manje konkurencije. Glasanje iz 1946. bilo je za kraj zamindarnog ugnjetavanja i više ekonomskog prostora za srednju klasu, a ne za potvrđivanje političkog identiteta muslimana koji vodi u Pakistan. U najboljem slučaju to je bila nezavisna država kao što je pomenuto u Lahore rezoluciji iz 1940. godine, a ne revidirani Jedan Pakistan iz 1947. kako je to najavio Jinnah.

Pakistan iz 1947. ne samo da je odložio Bangladeš već je zasadio gorke krtole koje su stvorile polja ubijanja 1971. To je bilo neizbežno. Istočni i zapadni Pakistan su imali veoma različite istorije identiteta. Za bengalske muslimane, biti musliman je bio isto toliko važan kao i biti bengalski, što je istaknuto čak i kada je Muslimanska liga formirana 1906.

Nezadovoljstvo sa centralizovanim Pakistanom iz 1947. počelo je rano u istočnom Pakistanu, a protesti su bili rasprostranjeni već 1948. zbog kritičnog pitanja jezika. Ovi protesti su se pretvorili u pobunu i na kraju u rat 1971.

Tako ne tako dugo putovanje

Bengalom je pre 1947. vladala bengalska hinduistička elita sa sedištem u Kalkuti. Bili su obrazovani, dobrostojeći i saradnici Istočnoindijske kompanije. Godine 1793. kada je osnovan zamindar, oni su postali većina vlastelina. Seljaci pod njima mrzeli su sve zamindare, hinduiste ili muslimane, ali većina su bili hindusi, tako da se klasna/ekonomska mržnja pretvorila u neprijateljstvo zajednice.

Starija grupa raseljenih zamindara iz doba Mughala – uglavnom muslimana – odupirala se britanskoj vladavini i koristila seljake da se bore, pretvarajući otpor u odgovor zajednice koji je uticao na učešće zajednice. Ali hinduističko seljaštvo nije imalo šampione, a najmanje u eliti Kalkute. Prošlo je sto godina pre nego što su Britanci postali tlačitelji u očima Kalkute.

Bengalska politika naspram 'sve indijske' politike

Sredinom 19. veka, srednja klasa bengalskih muslimana počela je da se pojavljuje tražeći poslove i profesije u zamenu za lojalnost, kopirajući ono što su nekada radili babusi iz Kalkute. Kako se sukob između dve srednje klase zaoštravao, tako se zaoštravala i politika.

Podela Bengala 1905. bila je dobar primer. Istočni Bengalci su uglavnom bili seljaci, uglavnom muslimani, uglavnom ogorčeni na Kalkutu i popularni među novopridošle muslimanske srednje klase. Godine 1906. formirana je Muslimanska liga u Daki koja je indijskim muslimanima dala politički glas.

Ali elita iz Kalkute je odgovorila sa Svadeškim pokretom koji je postao nacionalni i podela je poništena 1911. I Svadeši kao i Muslimanska liga značili su da je postojao veći uticaj na politiku Bengala od strane ovih organizacija koje se nalaze van Bengala.

Neprijateljstvo zajednice postalo je političko nakon 1905., ali pokušaji da se formira politika među zajednicama u Bengalu nastavljeni su skoro do podizanja zastave 1947. Godine 1924. vizionar Čitaranjan Das je predložio Bengalski pakt u nadi da će podstaći veliku društvenu harmoniju kroz afirmativnu akciju, ali ga je odbio Elita Kalkute i Kongresna partija.

1937. pokušaj formiranja savezničke vlade takođe je oboren kao „regionalna“, a ne nacionalna formula. Konačno, Ujedinjeni bengalski pokret (UBM), plan za uspostavljanje nezavisne bengalske države izvan Indije i Pakistana, pokrenut i od strane Bengala ML i Kongresa, takođe je umro 1947.

Ali kada je UBM propao, nekoliko mladih aktivista bengalske muslimanske lige formiralo je tajnu grupu za rad za nezavisni Bengal. Svi su bili obožavatelji Subhasha Bosea, a osoba za koju su mislili da je lider buduće nove države bio je harizmatični mladić iz Istočnog Bengala po imenu Mujibur Rahman. Postao bi osnivački lider Bangladeša.

Jezik nasilja

Odluka da se urdu proglasi jedinim nacionalnim jezikom nije bila kulturna, već ekonomska politika da se bengalcima srednje klase odseče traženje posla. Naišla je na trenutni otpor bengalske srednje klase, onih koji su njome najviše pogođeni.

Do 1948. Daka je primetila prvi protestni hartal po tom pitanju i Džinino obećanje da će urdu postati jedini nacionalni jezik dovelo je do novih protesta. Do 1952. protesti na Univerzitetu u Daki postali su militantni, a policijska paljba koja je usledila donela je mučenike, osnovne sastojke za nacionalni pokret.

U međuvremenu, nekadašnja muslimanska liga provincije Bengal u potpunosti se transformisala u Avami (muslimansku) ligu 1949. godine, čime je okončano svako značajno prisustvo „Pakistana“ u provinciji. Na izborima 1954. godine, stranke sa sedištem u Istočnom Pakistanu osvojile su skoro sva mesta. Pakistanska muslimanska liga je zbrisana, a sa njom su otišli i zastavonoše Džininog Pakistana. Do 1958, kada je vojska preuzela vlast, mnoge stranke su imale tajne grupe za „nezavisnost“. Istočni Pakistan je bio čvrsto na putu da nakon zaobilaznog puta postane Bangladeš.

Godine 1970. Hindusi i muslimani su zajedno glasali da Avami liga bude pobednik na izborima u Pakistanu, ali je to takođe potpisalo smrtnu presudu za mnoge. Bilo je nemoguće da pakistanska vojska preda vlast čoveku koji je dao prednost pokrajinskoj autonomiji u odnosu na „oslobođenje Kahmira“, glavni razlog postojanja vojske. On je bio čovek koga su optužili za izdaju 1968. i nadali su se da će ga obesiti. Istočni Pakistan je postao proksi Indija.

Kada je razbijen 25. marta uveče, nekoliko armija je delovalo tako dovoljno da uništi sam cilj napada. Ali put ka konačnom poniženju u decembru 1971. u predaji Indiji i Bangladešu počeo je mnogo ranije, davne 1947. godine, kada je Pakistan rođen. Bangladešani su platili visoku cenu i za podelu i za ujedinjenje.

Nedelju dana nakon što sam razgovarao sa svojom tetkom, njenim sinom, borcem za slobodu 1971. godine, pozvao me da kaže: Mama je otišla kući. Počivaj u miru, istorija.